♡ ڿڰۣڿڰۣڿڰۣ-----

Don ♥•*¨*•. t ♥•*¨*•.Speak

Dobrodošli na ove stranice
Neću Vam predstavljati sadržaj bloga.
Najbolje će biti da Vam se sam predstavi.
Prošetajte ovim stranicama i sami odlučite koliko ćete se zadržati .
Zadržite se onoliko , koliko Vam prija.

To je uvijek najbolja mjera.
ღϠ Lily ₡ღ

16. veljače 2017.

РЕФЛЕКСИЈА МИСЛИ ♡♥•*¨*• .

This is a nice world. Welcome to my virtual world  ♥⊱╮ Thanks ,Lily



О доброти

„ Доброте треба! 

Добри да смо овог трена још ништа није касно!“



This is a nice world. Welcome to my virtual world  ♥⊱╮ Thanks ,Lily




О срећи

„Не постоји коначна срећа ,постоји тежња ка срећи , а то је стално успостављање равнотеже између ж еља и могућности. Тражење праве мјере“.



О искуству
„Стара добра књига може се препознати чулом мириса. Време мирише.
Искуство има облик.“



This is a nice world. Welcome to my virtual world  ♥⊱╮ Thanks ,Lily

О оптизму : Владика Николај

„Здрав и потпун човјек је оптимист“.




О имену

NOMEN EST OMEN (lat.)= Име је знак.



This is a nice world. Welcome to my virtual world  ♥⊱╮ Thanks ,Lily


О духовној екологији

„Свијет се технолошки развија, а хуманистички назадује.  И духовна екологија је веома важна ,

а то значи не повредити другог“.



ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ





КАД ПОЧНЕМ ДА ГУБИМ ВЕРУ
И ТЕЖЊУ КА НЕЧЕМ ВЕЋЕМ,
МЕНИ НАЂУ ПРАВУ МЕРУ
ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ!

КАД КОРАКНЕМ КА АМБИСУ,
ХВАЛА ОКУ СВЕВИДЕЋЕМ
СА МНОМ СУ И КАДА НИСУ
ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ!

КАД МЕ ИЗДА ОНО ДРУГО
ПА ПОЂЕМ КА НЕЧЕМ ТРЕЋЕМ
СА МНОМ ПОЂУ ИСТОМ ПРУГОМ
ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ!

КРЕНЕМ МЕЋУ ОПТИМИСТЕ
А ПУТ ЗАСУТ РУЖНИМ СМЕЋЕМ
ПУТ И ДУШУ ОДМАХ ЧИСТЕ
ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ.

И КАД КЛОНЕМ СРЕД ТУЂИНЕ
ЗЛАТИБОР МЕ БУДИ ЦВЕЋЕМ
А ЖИВОТ МИ ЛЕПШИ ЧИНЕ
ЉУДИ КОЈЕ СРЕЋОМ СРЕЋЕМ.




5. veljače 2017.

Z d r a v lj e



Z d r a v lj e

 nadmašuje sva vanjska dobra tako znatno da je

zdrav prosjak zaista sretniji od bolesna kralja.




PESMA O NAMA (Ljubomir Nenadović)


Slikovni rezultat za black lily gif

Što smo mi navikli to dalje činimo,
Napolju s’ koljemo, u crkvi s’ krstimo.
Nedavno na crkvi jabuka s’ zlatila,
Mnoge je hiljade opština platila;
Sirotici mnogoj postelja prodana,
Dok je ta jabuka zlatom okovana;
Za Hristovu crkvu to se od njih uze;
Al’ da vidi Hristos prolio bi suze.

Čudnovato stoje na tom svetu stvari;
Osim sebe niko ni za kog ne mari.
Mudrost ljudska raste i do neba stiže,
Al’ sebičnost njina još se dalje diže.
Idemo u crkvu, Hrišćani s’ zovemo,
Al’ Hristove reči ništa ne volemo,

Ta jednu haljinu ko na sebi ima,
I tu bi mu svukli, neka mu je zima.
Između suseda velika je jama;
Što bližnjem želimo ne dao Bog nama.
Podižemo crkve gore u oblake,
A gledamo mirno kraj crkve prosjake.

Varamo, krademo, čudesa činimo,
Bojimo s’ žandara, Boga s’ ne bojimo!
Zavidimo drugom, ljubimo osvete,
Na bližnjega svoga dižemo klevete.
Svađamo s’ za ništa, koljemo s’ za svašta;
Jedan drugom neće uvrede da prašta,

Pa kakvi su ljudi takve i države,
Takvi su ministri, takve nam uprave;
Iznesu vam neke idole pred oči,
Pa hajde na vojsku i krv bližnjeg loči.
Svade se, pobiju, svo krvavo polje,
A posle ratova ništa nije bolje.

1. veljače 2017.

Manvelyan

Slikovni rezultat za eye gif

„Vidimo tisuće očiju tokom našeg života, ali nikada se ne fokusiramo na kompleksnost šarenice,“ izjavio je Manvelyan. „Prelijepo je i zapanjujuće, pomalo podsjeća na površine planeta koje su prošarane kraterima, rijekama i dolinama. Kao da ne dolaze s ovoga svijeta. Svaki put kada fotografiram oko imam osjećaj kao da putujem kroz kozmos.“





Manvelyan (36) je armenski fizičar i fotograf
 koji je napravio makro slike ljudskog oka. 
U njima vidimo svu kompleksnost
 i njihovu istinsku ljepotu.

Tо музика је






Свет
 без музике 
не може се чак ни замислити,
јер 
свако срце
 чак и најмање 
је
ЈЕДАН ОТКУЦАЈ ЖИВОТА И ЉУБАВИ,
то 
музика је.

Korak niz ulicu ~ Jelena Lukić



Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
i da sam pošla da se ne okrenem?
Kafa na pola,
reč na pola,
osmeh do pola.
„Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem ?!“
Noga će mi do kraja sigurna ostati?

Pa kad sam ja izašla is stana Štefana Pfajstlingera,
gde neću iz tvoga, mali amateru
sa šupljom pričom i šupljim pogledom ?!
Pa kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
i kad sam znala da neću da trpim,
ja sam sebi odabrala granicu,
jasno je povukla, markerom na belom.
Pa kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
na moju dušu i moj san,
kad sam ja uspela da nađem svoju Tatjanu,
i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
a ti nisi ni senka sna,
pa ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
samo da ti pokažem da mogu da izađem,
I da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima.
Jer kad sam ja izašla iz njegovog stana,
ja sad mogu da izađem i iz same sebe.
Nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.
Onaj ko izađe iz stana Štefana Pfajstlingera,
on je odabrao da se ne zadržavala bilo gde,
on je odabrao da odlazi,
on je odabrao da se odriče,
i da ne pita za smisao il za razlog,
on je naučio da se ne okreće.
A ti me gledaš nakrenute glave,
podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
„jesam li sigurna?“, pitaš „zar ću otići?“, igra ti leva obrva.

Pa znaš li ti kome govoriš…?
Desi li ti se nekad da kažeš- „ovde sam već bio,
sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
možda sam sanjao, a možda i živeo
pre nekih trista godina baš ovde,
pa iz minuta u minut lagano prepoznajem…“
I dodirneš sve ponovo…
A kao da sebe iznutra dodiruješ,
ili dušu neke tamo daleke bake
koja se u međuvremenu u tebi naselila…
I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
Sneške Beliće, nacrtana vešala, il nevešte crteže
što se čuvaju u nekoj fioci,
i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor
jer se i ne pitaš,
predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
u noć, na drum, taksi il kočije…
Pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste.
I dok silaziš stepenicama, sto ti duhova govore: vrati se,
ali ti jedan, tvoj glas kaže- idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš,
to što si prepoznao, ne znači da si našao
i nikad neću saznati da li se kajem,
ali znam da bih opet otišla.

A ti me sad gledaš ko umorni lovac
važan i siguran, a da sam ja ženica što
treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
a tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala
Ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata.
Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka.
Zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje.
Ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim.
Ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam…
Otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
i prešla prag tvoga stana.


.