Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše
i ono što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.
Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriše
i ruci koja je skrši.
Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji,
on bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji,
i sve nedužne žrtve
sahranjene su i u meni.
