♡ ڿڰۣڿڰۣڿڰۣ-----

Don ♥•*¨*•. t ♥•*¨*•.Speak

Dobrodošli na ove stranice
Neću Vam predstavljati sadržaj bloga.
Najbolje će biti da Vam se sam predstavi.
Prošetajte ovim stranicama i sami odlučite koliko ćete se zadržati .
Zadržite se onoliko , koliko Vam prija.

To je uvijek najbolja mjera.
ღϠ Lily ₡ღ

31. prosinca 2018.

Ova godina je na izmaku. Vrijeme je da se sve loše zaključa i ostavi iza leđa, a da se otvore vrata za nova svitanja koja dolaze ღϠ Lily ₡ღ




Volim kada su ljudi oko mene srećni i zadovoljni i ispunjeni, 
a kada sam ja bar malo "kriva" za to.
Volim da kažem šta mislim i osjećam. 
Volim da volim. Volim poeziju, književnost, knjige ,svoj poetski blog

mnoštvo drugih stvari
Volim odnose lišene svake matematike,
 moja jedina mjera je mjera srca.
Volim mirise koji me podsjećaju na sretne životne trenutke, one koji ostaju duboko utisnuti u
 "kori moga mozga zaduženoj za pamćenje mirisa " 
i
 bude uspomene na proživljene srećne i nezaboravne trenutke. 

Loše mirise nastojim da zaboravim i ne osvrćem se za njih. Imam u vidu Hipokrata ( IV vijek p.n.e.)
  i njegovu tezu o mozgu :
 "Ljudi bi trebalo da znaju da iz mozga dolazi radost, uživanje, smijeh , 
kao i tuga, žalost, očaj i jadikovanje. 
Da na ovaj način, stičemo mudrost i znanje,
možemo da vidimo i čujemo, 
znamo šta je nepošteno i šta je fer, 
šta je loše i šta dobro, 
šta je slatko, a šta neukusno ... 
I iz istog organa dolazi ljutnja i bijes,
 strahovi i napadi panike... 
Sve ove stvari kreću iz mozga.
Ja verujem da mozak ima najveću moć nad čovjekom." 
Treba se kloniti, loših misli i emocija. 
ako ni zbog koga drugog
 a 
onda 
radi sebe.

ღϠ Lily ₡ღ

30. prosinca 2018.

VRIJEME ~ NEMJERLJIVA MJERA


Mojoj majci,koja se uvijek starala da u stomaku imam hrane, a na polici knjige ღϠL₡ღ

Fredrik Bakman ~ " Brit - Mari je bila ovdje"

Baloni imaju dušu.To je iznutra. Ne vidi se ღϠL₡ღ

Divan dan, divan dan za ples na kiši Hajde van, hajde van i ponesi kišobran ღϠL₡ღ


PleS Na KiŠI ღϠL₡ღ Čika J.J. ZmaJ

Nema sveta ni planete Gde ne može stići dete ღϠL₡ღ


Kiša ღϠL₡ღ


DIVAN  DAN, 
DIVAN DAN ZA PLES NA KIŠI.

Ničega, reklo bi se, posebnog nije bilo u njenoj odeći i njenoj pozi, ali njemu je bilo tako lako da je prepozna kao ružu među koprivama


L.N. Tostoj

Kako uvijek biti srećan ? Teško. Život su usponi i padovi.



ღϠFredrik Bakman₡ღ
Brit-Mari je bila ovdje


ღϠBakman₡ღ

"Njeni tepisi  i pamćenje imaju dosta sličnosti po tom pitanju -
teško ih je oprati."

ღϠBakman₡ღ

"Teško je reći kada ljubav procvjeta 
 Jednog dana se samo probudiš i tu je.
Isto je kada i uvene.
Jednog dana je odjednom prekasno
U tom smislu ljubav ima dosta zajedničkog sa cvijećem"


ღϠBakman₡ღ

"Nikada nije izlazio na balkon jer se bojao visine.

I tako je balkon pripao Brit-Mari, 
Jedino što je zaista bilo njeno. 
Uvijek je lagala i govorila kako je kupila cvijeće 
 jer je znala da bi rekao nešto grozno ,
  ako bi mu ispričala kako ga je našla u prostoriji za otpad, a ponekad i na ulici.
 Susjedi se odsele i ostave ga za sobom. 
Podsjećalo ju je na Ingrid koja je voljela sve što je živo.
 I tako je Brit - Mari toliko puta spasila cvijeće bez doma,
 kako bi gajila uspomenu na sestru čiji život nije mogla da spase. 
Ali to nije mogla ispričati Kentu.
Kent u smrt ne vjeruje , 
ali 
vjeruje u evoluciju. 
"EVOLUCIJA",
 klimnuo bi glavom značajno gledajući emisiju o prirodi u kojoj
 lav pojede ranjenu zebru : 
" TAKO SE ISTRIJEBE SLABIĆI. 
RADI SE O OPSTANKU VRSTE TO TREBA SHVATITI.
 Ako otpočetka nisi najbolji, moraš prihvatiti posljedice i ostaviti mjesto jačem, zar ne?"

S TAKVIM ČOVJEKOM 
SE NE RAZGOVARA O CVIJEĆU NA BALKONU. 
ILI 
NEDOSTAJANJU."

ღϠBakman₡ღ

"Mladić na radiju i dalje pjeva. Najbolje što umije. Ni o  čemu.
Ljubav nikoga ne štedi, ponavlja neprekidno. Ljubav nikoga ne štedi.
 Kent nabubri u grudima Brit-Mari i teško diše."

ღϠBakman₡ღ


" Udalji se sa parkirališta u vihoru najružnijih i najživopisnijih psovki koje je Brit-Mari ikada čula.

 Zapravo, nije ni znala da je moguće uklopiti intimne dijelove tijela s drugim na taj način. 

Takva jezička kreativnost u ukrštenim riječima se ne sreće."



ღϠBakman₡ღ


"Da li ga voliš", upita Pirat.
"Da", odgovori Brit-Mari.
"A, zašto on nije ovdje?", upita Pirat.
"Ponekad ljubav nije dovoljna ",odgovori Brit-Mari.



ღϠBakman₡ღ


Život je više od cipela koje nosiš. 
Više od osobe koja si.
 Život je zajedništvo. 
Dijelovi sopstvene duše u drugoj osobi.
Uspomene i zidovi, ormaći i ladice sa escajgom u kojima znaš šta se tačno nalazi. Čitav život prilagođavanja do  savršenog sklada.
 Usaglašavanje postojanja dvije ličnosti. Zajednički  život 
svega što je sasvim obično.



ღϠ Bakman ~ 
Kako da živim svoj život ?₡ღ

Ako žena dovoljno čvrsto 
dovoljno često zažmiri,
 sjetiće se svega što je čini srećnom.
 Mirisa majčine  kože kada joj je bilo pet godina i kako su se kikotale, bježeći od iznenadnog pljuska i na kraju sakrile u ulazu.
 Hladnog vrha očevog nosa na svom obrazu...
Šuma talasa koji su se  potkradali pod stijene tokom 
njihovog posljednjeg odmora na moru. 
Aplauza  u pozorištu.Sestrine kose koja se leprša na vjetru, dok su kasnije išle 
ulicom.
A osim toga?
 Šta ju je činilo srećnom?
 Neki trenuci
 Zvuk ključeva u bravi. Otkucaji Kentovog srca  pod njenim dlanovima dok je spava.
 Dječiji smijeh.Vjetar na balkanu. 
 Miris lala.Prava ljubav.Prvi poljubac.
Neki trenuci.
Ljudsko biće, ma koje ljudsko biće, 
 svakog dana ima sve manje prilike da živi u jednom od njih. 
Da pusti vrijeme i upadne u  tren.
Nekoga nerazumno voli. Rasprsne se od strasti.
 Nekoliko puta dok smo djeca,možda, 
onima od nas koji smo to mogli da budemo. 
Ali poslije toga,
koliko puta udahnemo izvan sebe?
Koliko nas čistih osjećanja  nagna da  radosno uskliknemo i ne postidimo se? 
Koliko prilika imamo da nas blagoslovi zaborav?


ღϠBakman ~ 
O strasti.₡ღ

Sva strast je djetinjasta. 
Otrcana je i lakovjerna. 
Nismo je naučili, 
nagonska je i preplavi nas. 
Preobrati. 
Odnese nas kao poplava. 
Sva druga osjećanja žive na zemlji ,
 ali 
strast živi u svemiru. 
Zato nešto i vrijedi, 
ne zbog toga što nam nešto daje,
već zato što nas tjera  da nešto stavimo na kocku. 
Dostojanstvo. 
Nerazumijevanje drugih i snishodljivo neodobravanje...
Većina ljudi nije time blagoslovena  u januaru. 
S v e m i r.


ღϠL₡ღ
P.S.
Strašna knjiga,
 koja se čita u jednom dahu

ღϠL₡ღ Vredi li se upuštati u tumačenja stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?


Mreža ~M.M. Antić

Jezik ljubavi nalazi se u očima. ღϠL₡ღ


16. prosinca 2018.

Isidoora Bjelica o Tajni trenutka


Jedna od osnovnih tajni koje nas ne nauče da bismo sa manje bola živeli na ovom svetu
je 
tajna trenutka.



Ali, 
ako stvari postavimo i razumemo drugačije, onda će i naši osećaji biti drugačiji - 
to je zahvalnost za trenutak sreće koji smo imali, 
koji može biti bilo šta - 
zagrljaj, osmeh, poslovni trijumf, pogled na novi grad koji nas je ostavio bez daha.




Nigde u dualnom svetu produžena,permanentna sreća nije moguća! 
Da uvek dođu talasi nevolja i trivije koji sve pokvare... 
I tad sam razumela da je jedan tren
 dovoljan 
jer on je zapravo večnost! 



Svaki trenutak je deo večnosti i kao takav tamo i upisan.
 Dakle, onda kad osetimo sreću,
bilo zbog drugog bića, bilo zbog slike, zalaska sunca, pogleda u bilo šta što nam je nazovi stvarnost donela -
prigrlimo ga s radošću jer smo to dobili i osetili,
ali 
bez tuge jer će proći i bez želje da traje večno!


U tome je tajna onih
koji su obučeni da rukuju srećnim trenucima! 
Oni nikad ne žele da produže ništa protiv trajanja koje im je dato i nikad ne žele da zadrže
 "zauvek" 
jer zapravo to jeste zauvek njihovo kao tren, 
a ne kao nepromenjeno stanje. 

Na taj način 
slažemo naš med bez žuči, 
koja mora da usledi u svetu dualnosti. 
Na taj način ne ubijamo sebe mislima zašto smo nešto izgubili, nego se uvek radujemo trenu koji smo imali, 
svesni da je svaki trenutak upisan u večnost, 
a opet potpuno spremni za novi trenutak 
otkrivanja lepote koji će doći.
Jer onda kada večna prolaznost i promena ne izaziva tugu, nego zahvalnost, 
naše biće više ne oseća očaj i tugu, nego radost - 
svesno da je nešto što je naizgled kratko zapravo upisano u večnost - a da se sve menja jer tako saznajemo vrednost
sreće i radosti koju smo otkrili. 

To je tajna trenutka
 koju zadobiju oni spremni da je prime.



P.S.

Dio teksta preuzet sa stranice

10. prosinca 2018.

Трактат о особењацима ~ Ристо Трифковић




Умјетници, 
е то је већ посебан слој људи који се регрутује из тих слободњака.
Њихов живот је осмишљенији какав је да је,
понекад подвиг, понекад романса,поема, 
чак и кад је промашен. 

Живјети за умјетност ,
то је већ високо постављен циљ, 
значи опирати се сталности, досуђености, задатости, уриктaности,
конвенцијама,
значи рушити то што се стекло и затекло 
за рачун онога што се гради.

Освјештани ред ствари, 
то је већ прилагођеност.

Умјетност је анти- судбина.
Изазов.
Бачена рукавица.
... 
Нарочито цијеним оне
који су се осмјелили да то буду против свих правила и прописа.
Сјетите се нашег ћопавог Вука из Тршића који је полуписмен
тумарнуо ништа мање него у Беч и у славу.

Херман Брох
у четрдесетим годинама живота , знате ли шта је учинио ? 
упустио се у порок писања.
Грађанин пар екселанс,
из старе добре породице, Јеврејин, индустријалац, бизнисмен, Бечлија, 
и све то је послао дођавола и кренуо у авантуру. 
...
На тим основама ничу нове градње духа 
од којих би требало рачунати почетак историје, рачунање датума.
Не од ратова, 
владара и покоља, него од великих дјела.


КАД СУ САМО ТОРЗА
ИЛИ 
НАГОВЈЕШТАЈИ,
ТО СУ ИПАК ЛУЧЕ У ТАМИ
ПО КОЈОЈ ТУМАРАМО И НАГАЊАМО СЕ ВЕЋ
МИЛЕНИЈУМИМА.


Умјетници, 
да сањари,
да снајперисти 
у служби свих нас.


9. prosinca 2018.

RIJEKA~ MEŠA SELIMOVIĆ


NE BOJIM SE TOG POTKOŽNOG SMISLA,
 SAMO MI NE TREBA,
JOŠ,
DOVOLJNE SU I VODE KOJE SE VIDE.
ZAŠTO TRAGATI ZA PONORNICAMA ?


ИГРА ~ АНДРИЋ


" Живот целог непомичног тела те жене
 био је, изгледа у ногама;
 управо у стопалима.
Она су улазила, за тренутак, у своју обућу, па би се одмах извлачила из ње,
 једно за друго, или оба одједном....

Њене две босе ноге би кружиле, свака за себе, 
као да цртају, и одмах бришу,неразумљиве и чудне знакове,
затим би се саставиле и грлиле, припијале и миловале у  нежној, безазленој игри. 
Само ни то није трајало дуго,јер би одмах стале да се тару, куцкају и сударају несташно и љутито, 
да се понашају несташно и љутито као два рђаво васпитана детета.
...
Али ,игра се није заустављала ту. 
У даљем низу преображаја, те ноге су се лако и живо одвајале од тла коме иначе робују, 
тањиле се, мењале боју, бледиле и трепериле једно време као крила која,
 док живе, не знају шта је додир са земљом.
...
Тако се игра настављала и предвидети се није могло докле ће трајати ни куда ће отићи,
 шта ће све моћи да постану и буду те две мале ноге у игри коју играју саме са собом, 
на својој заклоњеној и покривеној позорници
 којој је Лазар једини,
случајни и неслућени гледалац"


П.С. 
Фасцинантна приповијетка 
из неисторијског круга Андрићевих приповиједака, 
исприповједана у трећем лицу, објављена 1956.  године. 
Главни лик је Лазар. 
Лазар негде путује, 
и чекајући брод, сједа на веранду великог ресторана.
 За столом постављеном према његовом сједи двоје младих људи, 
мушкарац му је окренут лицем а жена леђима.
 Лазар је посматра одастраг. 
Када му поглед склизне наниже он види како се жена игра својим стопалима. 
Та чаробна игра сасвим обузме Лазара,
 и у томе је цијела прича.

2. prosinca 2018.

Šesta faza sna



"Život nije plima isprekidanih slika,
čim zatvorimo oči 
automaski se smirujemo. 

(Pokušajte , zatvorite oči samo na 30 sekundi)

Jeste li osjetili? 
Čulo vida je naš tiranin, ali kad zatvorimo oči,
preuzimamo kontrolu nad duhom"