ČESTICE MRAKA U KRVI ZAHVATILE SU MI CIJELO TIJELO,
TOLIKO DA SAM MORALA DA SE NAVIKNEM NA NJIH,
DA IH PRIHVATIM KAO NEŠTO SUŠTINSKI MOJE,
NEŠTO ZAŠTA MAJKL I SVI DRUGI MAJKLI OVOG SVIJETA,
NIKADA NEĆE IMATI ISPRAVNE SENZORE,
ŠTO ĆE IH PRVO ZAINTRIGIRATI ,
A KASNIJE SAMO UMORITI.
TEK ĆE PONEKADA DA NANJUŠE NELOGIČNU TUGU
PO IVICAMA MOGA BIĆA,
NEKU TAMU
KOJA MI SE PERUTA S POVRŠINE KOŽE,
I NEĆE ZNATI KAKO DA JE PROTUMAČE,
BEZ OBZIRA NA SVE DOBRONAMJERNE POKUŠAJE,
LJUTI JER NISU ONAJ PRAVI
KOJI ĆE ME POPRAVITI.
JER SAMO ONA
(Lejla - Lela)
ZNA DA SE MRAK NE TUMAČI,
DA NEMA TEMU I IDEJU.
SAMO ONA ZNA KAKO DA ME OSLOBODI KORICA.
Ovo je priča o ljubavi ,
ženskom prijateljstvu između Lejle Begić i Sare u nimalo romantičnoj verziji ,
uspomenama,
s motivima rata u Bosni:
" Ne znam kako sam saznala,nije ni bitno uostalom.
Sjećam se samo da je grad bio drugačiji ,
kao da mu je neko isisao sve sokove i
ostavio ga da se suši na travi.
BILO JE SVE VIŠE MRAKA, SVE VIŠE OTKAZANIH ČASOVA,
SVE VIŠE
MOLITVI U DNEVNIM NOVINAMA.
BILO JE SVE MANJE ČASOPISA,
SVE MANJE MUZIKE, SVE MANJE HRANE.
MRAK SE ŠIRIO KAO DA GA JE NEKO ZLOBNO DIJETE PROLILO PO NAMA.
MOJI SUGRAĐANI SU NENADANO DOBILI DRUGAČIJA LICA.
NEKA SU SE SAMO JEDNOM NAMRŠTILA i ZAUVIJEK OSTALA U TOM POLOŽAJU.
DRUGA SU POPUNO NESTALA,
OTIŠLA BEZ MNOGO BUKE.
...
ZNALE SMO DA JE POČEO, DA SU GA OTPOČELI.
ZNALE SMO I DA ĆE TRAJATI.
UBRZO JE POSTAO KONSTANTA,
KAO DODATNI HEMIJSKI ELEMENT U
VAZDUHU. ...
BILO GA JE SVUDA:
U DRVETU LIPE IZA NAŠE ŠKOLE,
U DJEČIJIM CRTEŽIMA,
NA ZIDU ŠKOLSKOG TOALETA,
U NASTAVNICIMA KOJI SU ODJEDNOM PISALI SAMO ĆIRILICOM.
BILO GA JE I U TEBI U TVOM NOVOM IMENU
I
PRAZNOM LICU ".
(Nekad Lejla Begić , sada Lela Berić ...Bilo ga je...)
motivom rušenja Ferhadije, motivom legende o Safikadi, motivom Banja Luke,
Zagreba ,
Beča .
Slika Mladi zec se nalazi u muzeju Albertina u Beču , i to je okvirna priča romana ,
njome počinje i završava roman .
To je slika Alberta Direra iz 1502 godine.
Sara dugo stoji pred slikom, blokirala je pogled posjetiteljima.
Fascinirana je i zaključuje :
" Nije bilo važno u kakvom je prostoru neki zec iz 1502. godine.
Prostor je bio u njemu, u tom zecu, preda mnom zauvijek.
Oni živi , od krvi i mesa, ne stoje mirno u mjestu.
Imala sam osjećaj da propadam kroz to maleno zečije oko.
Ništa više nije postojalo oko mene,
samo taj mrak i u njemu odraz sićušnog prozora.
Poslije nekog vremena ,
bila sam uvjerena da tamo vidim Lejlu.
Stajala je iza okna , s druge strane i nešto mi govorila... ".
Uhvati zeca
Lana Bastašić
"Ako je buđenje uopšte moguće u jednoj napaćenoj zemlji čuda
gdje nikada nije do kraja jasno na kojoj strani ogledala se nalazimo"
Jasmina Vrbavac
