Dok smo mlade,
možemo podleći zabludi da vreme leči sve rane
i da sve s vremenom samo otpada.
No kako sazrevamo,
shvatamo ovu žalosnu istinu:
neki stvari se nikada ne mogu popraviti.
Neke greške
se nikad ne mogu ispraviti -
bar ne protokom vremena.
I ne pomoću naših najžarkijih želja.
Iz iskustva
znam da je to najteža pouka.
Posle izvesnog broja godina svi mi idemo po
svetu u telima satkanim od tajni,
sramote, tuge
i starih, neisceljenih rana.
Srca nam postanu bolna i izvitoperena
od sveg tog bola
- a ipak,nekako,
mi i dalje idemo
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhG9LsAHU81gQ13PxwEdv4as2khSHeasqK7Uqj2pCDjRYfENO-FTrj6sov_SzYEYwUXMtRPWOPkRmAF4IiQ5v3pZxPKGJaM3YGnG-0vsrt0w8pCYJvL4nT8iva7URHRRDh512YfsGpuQHo-/w200-h172/weza+cvijece+%25289%2529.gif)
P.S.
Iz Grada devojaka , Elizabet Gilbert ,
autorice svjetskog bestselera
Jedi,moli, voli