NEMA SUDBINE KOJA SE NE PREVAZILAZI PREZIROM

 

Bogovi 
su osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja veliku stijenu do vrha jedne planine, odakle se stijena ponovo kotrljala s vrha planine u dolinu.

Bogovi 
su mislil da nema veće kazne od uzaludnog i beznadnog rada. 
Osudili su Sizifa zato što je prezirao bogove, mrzio smrt, a volio život.

Sizif je apsurdan lik.
Ovaj mit je tragičan zato što je njegov junak svjestan.

Radnik 
danas radi svakog dana svog života na istim zadacima 

i ta sudbina nije manje apsurdna, 
ali 

on je tragičan samo u rijetkim trenucima kad postaje svjestan.

Sizif, 
proleter bogova,nemoćan i pobunjen, poznaje svu širinu svog bijednog položaja: on na njega misli tokom svog silaska. Oštroumnost, koja treba da mu donese muku, donosi mu u isto vrijeme i pobjedu.

 NEMA SUDBINE KOJA SE NE PREVAZILAZI PREZIROM.

 Ne možemo da otkrijemo apsurd, a da ne budemo privučeni željom da napišemo neki priručnik o sreći...

Sva Sizifova tiha radost je u tome. Njegova sudbina mu pripada. Njegov kamen je njegova stvar. 
Nema sunca, bez sjenke, potrebno je upoznati noć. Kamen se još kotrlja. 

Ostavljam Sizifa u podnožju planine! Svoje breme uvijek iznova pronalazimo, ali Sizif nas uči višoj vrijednosti koja poriče bogove i podiže kamenje. I on smatra da je sve dobro.

SAMA BORBA DA SE STIGNE NA VRH DOVOLJNA JE
DA ISPUNI LJUDSKO SRCE.
SIZIFA, TREBA DA ZAMISLIMO KAO SREĆNOG.

 

Izvor: Alber Kami, Eseji