Poznata tema i svakodnevna, život u dvoje, život Marine i Denisa, mogao bi biti život bilo koga od nas. To je slojevita priča o životu u dvoje i nerazumijevanju koje ih dijametralno razdvaja. Sve počinje od krvavo pečenog pačijeg mesa koje Marina ne voli, ona ga se grozi jer ne podnosi krv, ni ljudsku ni životinjsku, te voli dobro zapečeno meso , dok Denis voli krvavo i priča počinje... priča o dvoje ljude koji nikada nisu trebali da djele životni prostor, oni su stranci:
"A sve je počelo tako obično. U goste su nam došli Saša i njen novi tip, Amerikanac...ali onda je Denis servirao večeru i sve se raspuklo poput balona od sapunice. Nisam mogla ni zamisliti da je potrebno tako malo, pa da kola, poput furije krenu nizbrdo".
Marina ne razumije Denisa, Denis ne razumije Marinu. Mjesecima ne dijele postelju. Šta ih drži na okupu? Saša drži Denisovu stranu i koketira sa njim., dovodeći Marinu u teško stanje neravnoteže i melanholije.
Melanholiju na trenutak razbija dolazak komšinice Dane. Dana otvara oči Marini , suačavajući je sa istinom i tjerajući Marinu da je sagleda. Marina iz melanholije stupa u akciju. Odlučuje da se osveti Denisu i izaziva poplavu u stanu koji su zajednički koristili kako bi izazvala štetu i natjerala Denisa da plati za sve pa i za "servirano krvavo pačije meso" i što ju je ostavio i "napustio" stan i nju. On nije volio iznenadne troškove.
Živjeli su u istom stanu u oronulom potkrovlju Pariza, dijelili troškove življenja u njemu, ali ne i emocije. Razlikuju se i ne razumiju se. Žive zajedno, ali razdvaju ih kilometri različitosti.Ne vole iste stvari, ne vole istu hranu, ne razumiju se, on ne razumije njene strahove - strah od miša, ona njegove opsesije - pločicama.
Ovo je roman o raspadu, jedne veze, zajednice, komunikacije sa Denisom, sa majkom, sa prijateljicom Almom i na kraju sa zajednicom.
U romanu je dat i osvrt na rat u Bosni i Hercegovini, na jedno vrijeme i mjesto iz koga potiče Marina. Mjesto koje ju je obilježilo. To su prikazi iz ratom zahvaćene Banjaluke u kojoj je harala glad, nije bilo struje, ljudi su odlazili u konvojima kako bi se se spasili iz situacije u koju su na silu gurnuti. U jednom takvom konvoju nestala je i njena najbolja prijateljica Alma za koju godinama ništa nije čula dok se jednog dana slučajno nisu srele na društvenim mrežama...
U zadnjem poglavlju romana "Fabrička podešavanja" i Marina i Dana u djelimičnom pijanstvu pričaju svoje tužne ispovijesti i istine. Dana će upitati Marinu : " Znaš li ti šta si Denisu?" i dat će odgovor: "Ti si njegov miš koga se on želi otarasiti".
Marina se u momento otrijeznila i shvatila da je Denis samo čekao čas da se ona iseli, a da se on vrati i raspakuje svoje stvari koje su bile razmještene u kutijama po cijelom stanu. Potapa stan kako bi sve u njemu uništila, pa i pod popločen starinskim glinenim pločicama. Denisovo osiguranje je isteklo i sve će morati platiti iz svoga džepa, dok je Danin stan bio osiguran i sigurno će dobiti novac od osiguranja i sebi naći bolje mjesto za život. A Marina vratit će se u Bosnu svojoj majci tu je čeka osigurano grobno mjesto u porodičnoj grobnici koju je kupila njezina majka.
POENTA ROMANA JE ISTAKNUTA U ZAVRŠNOM POGLAVLJU:
"Vjeruj mi ovo je dobra stvar za sve. Fabrička podešavanja još jedino imaju smisla ako se svi u kompletu vratimo na njih".
Čovjek je uvijek sam, bez obzira na zajednicu u kojoj je, i odatle tragizam i melanholija, mali su izgledi za sreću:
"Neko vrijeme posmatrala sam ljude koji su isprva čekali pored mene, a onda čim bi dobili signal za to, prelazili ulicu i odlazili dalje za svojim poslom. Zamišljala sam ih kako stižu svojim kućama da bi u večernjem dnevniku čuli vijest o potopu. Nadala sam se da će se moja ideja proširiti poput zaraze od jednog do drugog uha, a onda od jedne do druge zgrade,od grada do grada, dok cijeli svijet u konačnici ne bude potopljen, dok svi brojači ne budu vraćeni na početak".
Nema komentara:
Objavi komentar