Knjiga:
O kojoj se priča.
U kojoj se uživa, svakog trenutka.
Koju čitaš polako uz promišljanje.
Knjiga za koju se preporučiocu, najtoplije zahvališ.
Biser koji čuvaš, ako je posjeduješ.
Knjiga o kojoj raspravljaš, samo ako imaš pravog sagovornika za temu.
Knjiga sa briljantnim citatima, koje ćeš bolje razumjeti, ako imaš uvid u cjelinu.
Knjiga kojoj se diviš i pitaš se : "Kako da za nju nisam čula prije?"
Knjiga u kojoj pjesnik dječak neće dozvoliti da Sivčeva smrt bude upisana "u tefter životinjskih umiranja kao još jedna crtica koja vremenom blijedi i gubi na značenju".
Knjiga koja ne dozvoljova nepravednu ljagu magaracu kao "najnepoželjnijem karekteru koju tek vrhunska poezija pokušava da poništi".
Himenes magarca naziva "livadskim Markom Aurelijem" i ni jedna životinja nije dobila ljepši kompliment od svog pisca.
Napisat će i ovo:
"Sivi, nežno kazalo, magarence moje,toliko si puta pronio moju dušu-jedino nju, dušu moju! - ovim zabitim stazama obraslim u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču..."
Slično, Branko Ćopić, tretira konja u svojoj priči Ti si konj.
U razgovoru između samardžije i djeda Rade
(Ćopićevog djeda), Ćopić će napisati:
- Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.
- Eto ti ga, na! - prostodušno zinu djed.
- Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u
jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce
zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj!
Djedu stadoše oči.
- Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
...
Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:
- Đede, jesam li ja nalik na konja?
Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.
- Đede, jesam li?
- Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori ...
Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.
