Zašto pročitati knjigu " Sivac i ja " Huana Ramona Himenesa ?

 Knjiga:

O kojoj se priča.

U kojoj se uživa, svakog trenutka.

Koju čitaš polako uz promišljanje.

Knjiga za koju se preporučiocu, najtoplije zahvališ.

Biser koji čuvaš, ako je posjeduješ.

Knjiga o kojoj raspravljaš, samo ako imaš pravog sagovornika za temu.

Knjiga sa briljantnim citatima, koje ćeš bolje razumjeti,  ako imaš uvid u cjelinu.

Knjiga kojoj se diviš i pitaš se : "Kako da za nju nisam čula prije?"

Knjiga u kojoj pjesnik dječak neće dozvoliti da Sivčeva smrt bude upisana "u tefter životinjskih umiranja kao još jedna crtica koja vremenom blijedi i gubi na značenju".

Knjiga koja ne dozvoljova nepravednu ljagu magaracu kao "najnepoželjnijem karekteru koju tek vrhunska poezija pokušava da poništi".

Himenes magarca naziva "livadskim Markom Aurelijem" i ni jedna životinja nije dobila ljepši kompliment od svog pisca.

Napisat će i ovo:

 

"Sivi, nežno kazalo, magarence moje,toliko si puta pronio moju dušu-jedino nju, dušu moju! - ovim zabitim stazama obraslim u gospinu pogaču, guščiju travu i kukuvaču..."

 

Slično, Branko Ćopić,  tretira konja u svojoj priči Ti si konj. 

U razgovoru između samardžije i djeda Rade

 (Ćopićevog djeda), Ćopić će napisati:

- Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.

- Eto ti ga, na! - prostodušno zinu djed.

- Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj!

Djedu stadoše oči.

- Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.

 

...

 

Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:

- Đede, jesam li ja nalik na konja?

Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.

- Đede, jesam li?

- Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. Nijesu još za te taki razgovori ...

Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.