Nisam se usuđivala da prekinem tišinu.
Žena pored mene bila je odraz nečega što sam poznavala,
one ozbiljne djevojčice što sjedi do mene u klupi
i
razgovara s matematikom na školskoj tabli.
Nije to ni izgled, ni odjeća, ni ponašanje.
To nešto njeno je kao boja.
Ne znam koja tačno,
ne mogu da je odredim nekakvom numeričkom
konvencijom na spektralnoj skali.
Ona tome bježi.
RIJEČI SU PRED NJOM OTUŽNI DALTONISTI.
Lana Bastašić
Nema komentara:
Objavi komentar