Kad sam bila mala, ponekad sam se zaustavljala da čujem svoje srce. Mislila sam da su otkucaji zapravo koraci Gospodara vremena.
...
Slušala sam njegove korake, to jest otkucaje svoga srca, i očekivala da svakog trenutka stanu, da se Gospodar vremena pojavi i kaže da moram reći tri želje.
Bilo je važno da budem spremna odmah da ih kažem, inače će se dogoditi nešto ružno.
Nijedna od želja se neće ostvariti, Gospodar vremena će prestati da hoda, ja više neću čuti njegove korake, a svijet i vrijeme će nestati.
"Nestati?"
Da. Spas vremena i svijeta zaviso je od moje sposobnosti da izrazim tri želje.
Djeluje čudno, ali uopšte nije lako.
Uvijek imaš osjećaj da su to one pogrešne.
Ili prevelike i bezlične ili premalene jadne.
P.S.
Ovog časa, završih sa čitanjem, gorenavedene knjige u naslovu posta. Divno. Opčinjena sam djelom i sigurno je da mi niko neće moći oduzeti ovaj trenutak. Moj je zauvijek.
Karofiljo je rekao na jednom mjestu u serijalu o Gvidu Gverijeriju : "Digresije su moja strast, na svim poljima, i to čitanje za mene je bilo vrtlog užitka."
Upravo takvo je bilo moje iskustvo sa njegova 4 romana kojima sam posvetila vrijeme u januaru.
"Mjera vremena" je bila u najužem izboru za najprestižniju italijansku književnu nagradu - Stregu.
Karofiljo je jedan od najtiražnijih italijanskih autora. Pisac koji voli da čita i kojem su knjižare omiljena mjesta. Tim mjestima u djelu dao je puno mjesta.
Nema komentara:
Objavi komentar