RIJEČI SU PRED NJOM OTUŽNI DALTONISTI ( Uhvati zeca )

Nisam se usuđivala da prekinem tišinu.

Žena pored mene bila je odraz nečega što sam poznavala,

one ozbiljne djevojčice što sjedi do mene u klupi 

i

razgovara s matematikom na školskoj tabli.

Nije to ni izgled, ni odjeća, ni ponašanje.

To nešto njeno je kao boja.

Ne znam koja tačno,

 ne mogu da je odredim nekakvom numeričkom

konvencijom na spektralnoj skali.

Ona tome bježi.

RIJEČI SU PRED NJOM OTUŽNI DALTONISTI.

Lana Bastašić

UHVATI ZECA ღϠL₡ღ LANA BASTAŠIĆ

ON NASTAVLJA S ISPITIVANJEM.

KOJE MI JE OMILJENO DRVO.

KOJI MI JE OMILJENI CVIJET.

NE ZNAM DA RAZLIKUJEM DRVEĆE, POZNAJEM TRI CVIJETA UKUPNO.

ALI  IZMIŠLJAM , NAPINJEM MOZAK I LAŽEM ,

SAMO 

KAKO BIH IMALA SVOJE OMILJENO.

KAŽEM BOR.

KAŽEM MASLAČAK.

I NAKON KO ZNA KOLIKO PITANJA , O OMILJENOM AUTU, PJESMI, KUĆI,

IGRI, CRTANOM FILMU, DORUČKU,

NAKON SVIH MOJIH ODGOVORA, IZMIŠLJENIH, LAŽNIH, PROŠAPUTANIH,

OSJEĆAM KAO DA NAPOKON POSTOJIM.

OSOBA SAM.

NEKO KO IMA OMILJENU KNJIGU I DRVO.

OMILJENI OBLIK, KOJI JE DOBAR, NIJE LOŠ.

ISPUNILI SU ME SVI TI ODGOVORI KAO PRAZNU KUĆU U BOJANCI.

Kasnije sam 

krenula na fakultet i, valjda iz navike,  dobila omiljenog profesora, omiljeni alkohol. 

Mnogo godina poslije 

 tražila sam svoje omiljeno svuda.

Imala sam omiljeni kafić, biblioteku, prodavnicu, park, 

knjigu, drvo.

Imala sam sve, bila sam potpuna,

 istovremeno posramljena svojom djetinjastom navikom.

Dobila sam oblik i boju , sad kad više nije bilo

 važno.

https://www.youtube.com/watch?v=kZKnNdEF0C8

ღϠL₡ღ UHVATI ZECA ~ LANA BASTAŠIĆ ღϠL₡ღ

PRAVO  NA ĆUTANJE

 ODUVIJEK JE BILO  VAŽNIJE U NAŠEM PRIJATELJSTVU

 OD PRAVA NA PITANJA. 

POŠTOVALA SAM TO PRAVILO 

 ČAK I DVANAEST GODINA KASNIJE -KADA VIŠE NISAM  BILA SIGURNA 

U POSTOJANJE BILO KAKVOG PRIJATELJSTVA

  MEĐU NAMA.

 P.S

Strašna knjiga ,

mlade književnice rođene u Zagrebu ,1986.godine.

Živi u Barseloni.

Tamo uređuje časopis

"Carn de cap",

Vodi književnu školu 

Bloom.

https://www.youtube.com/watch?v=R66G7vWPFHA

UHVATI ZECA - LANA BASTAŠIĆ ღϠL₡ღ

ZA MENE  

SJEĆANJE MOŽDA I JESTE  KAO ZALEĐENO JEZERO 

 - MUTNO I KLIZAVO - 

ALI SE NA NJEGOVOJ POVRŠINI S VREMENA NA VRIJEME POJAVI PUKOTINA

KROZ KOJU MOGU DA PROVUČEM RUKU I UGRABIM JEDAN DETALJ,

JEDNU USPOMENU U HLADNOJ VODI.

NO ZALEĐENA JEZERA SU PODMUKLA .

PONEKAD UHVATIŠ RIBU, 

DRUGI PUT PROPADNEŠ I UDAVIŠ SE.

IZ ISKUSTVA ZNAM

 DA MI SKORO SVA SJEĆANJA NA NJU

IMAJU

TU POTONJU TENDENCIJU.

https://www.youtube.com/watch?v=lxsg7lYLNok

“Kojim putem do kuće”

https://www.banjaluka.com/kultura/vizuelna-umjetnost/uros-djuric-o-izlozbi-u-banjaluci-covjek-se-krece-uvijek-iz-muke/

Lijepo je bilo biti djelić 

ove priče  ...

The strangeness of today's date

Neobičnost današnjeg datuma

S obje strane čitaš isto

Danas je

 i s lijeva na desno ,

 i obrnuto , 

s desna na lijevo

8102018
osmi deseti dvije hiljade osamneste

P.S. 

Kakogod okreneš, naopak dan.

BULKE PORED PRUGE ~ KULA OD PIJESKA

" Pijesak  

ipak postoji samo zato da bi se od njega gradile pješčane kule ,

pa makar samo i za jedan trenutak postojanja ,

samo dok im 
sunce zagrijava  vrhove ".

(A onda su dječaci saznali ko im ruši njihove kule ,

 koje su sa toliko entuzijazma i ljubavi gradili.

Nisu to bile djevojčice.

To su bili ribari koji zaneseni svojim poslom, 

 nisu ni primijetili  da ruše kule

njihovih snova .)

Šteta što se jugoslovenska književnost isparčala

 kao i njene državice. 

Tako dijete koje uči srpski jezik , 

jer je u njemu zastupljena  uglavnom srpska književnost ,

 neće upoznati makedonsku  književnost 

npr. Zorana M. Jovanovića, 

iz koje je preuzet gornji citat.

Drago mi je što pripadam generaciji koja je s jednakom ljubavlju čitala

 Kočića , Ćopića , Krležu, Mažuranića

kao i Samokovliju ...

(i tako u jedan veliki krug ) 

Župančića, Podgoreca, Crnjanskog ,

 ali

 i Hesea,  Tvena, Remarka,  Balzaka,

 Kronina, Bokača, Petrarku...

Omeđen um i nije neki um. Liči na usamljenu bulku , omeđenu kamenom 

Omeđenost je omeđenost ,

 pa da je omeđena i zlatnom žicom.