Esej o pozorišnoj drami "Siročad"

Radnja komada Siročad odvija se u toku jedne noći,

 koja počinje romantičnom večerom supružnika Helen i Danija

 (igra je Snežana Vidović i Enes Salković),

 a završava 

kao zgarište porodičnih i ljudskih vrijednosti 

(izazvano nasiljem Liama, igra ga Zlatan Školjić). 

Troje prejakih glumaca, koji su svoje uloge iznijeli maestralno 

i 

dobili veliki aplauz publike,

 vraćajući se na binu u nekoliko navrata.

 

Teško je bilo odlučiti ko je od njih troje najbolje odigrao svoju ulogu - jer sve troje su dali najviše od sebe.

80 minuta dramske igre, prošlo je kao tren u napetom iščekivanju

rješenja drame.

 Predstava ima snažnu poruku i daje odgovore na ova pitanja: 

Da li je neophodno štititi je, čak i ako je

 "teško bolesna"?

Ima li porodica zaista moć i značaj koji joj se obično pripisuju?

U Bosni i Hercegovini,

 danas, cijela generacija mladih ljudi 

odrasta gledajući kako se zločin isplati,

 i kako većina čovječanstva

 "prati" 

tu ideju,

 nemoćna da promijeni bilo šta. 

U društvu koje se raspada

 izvana i iznutra 

čini se da samo još funkcioniše pravilo:

 "zaštiti svoga,da bi on zaštitio tebe",

 pa svijet vani 

nalikuje na teritoriju nastanjenu loše organiziranim plemenskim zajednicama,

 i samo je pitanje ko ima najjačeg poglavicu,

 poglavicu svih poglavica,

 koji će ga zaštiti.

Važna tema u komadu jeste 

nasilje.

 Tekst i predstava propituju

 ima li za nasilje opravdanja, kako nasilnici razmišljaju, dokle mogu ići.

Postoji li uopšte dobar čovjek?

 Mogu li situacija i sklop okolonosti,

 od svakoga, 

napraviti lošeg čovjeka?

Dom likova 

Helen i Danija predstavlja 

oazu sigurnosti i mira, 

te oni sami moraju odrediti do koje granice će pustiti vanjski svijet da prodre u njihov dom

i može li se 

uopšte postaviti ta granica.

Priča o nasilju  

povezana je sa pričom o mržnji i rasnoj netrepeljivosti.

 U BiH priča o mržnji

 na rasnoj i nacionalnoj osnovi ima,posebnu "težinu",

 ne samo zbog toga što je bosanskohercegovačko društvo multinacionalno,

 nego i zbog prisustva velikog broja migranata sa Bliskog istoka.

 Predstava 

nam poručuje da je mržnja 

destruktivno stanje koje razara onoga ko je osjeća, ali i sve oko njega,

 te je nemoguće naći joj smisao, 

opravdanje, 

granice.

Društvo, porodica, moral – sve je nemoćno

 pred golom činjenicom svekolikog nasilja i zla.

Sve nestaje pred mržnjom i nasiljem 

(porodica Helen i Danija se raspada),

a opstaje nasilnik Liam

 da hara ulicima i okrvavi ruke 

"krvlju nedužnih", 

kada mu nadođe potreba da iskali svoje nasilje i nahrani bolesnu dušu (život ga je učinio takvim),tako što drugom nanosi teške fizičke ozljede i psihičku bol.

Iako, teška tema, 

bilo je dobro biti ovdje i staviti prst na čelo i razmisliti:

 "Čemu mržnja? Čemu nasilje? Kuda sve to vodi?"

Sva pozorišna mjesta bila su skoro rasprodata.

Začudilo me ...

,naime to,  da je u publici  bilo ljudi koji se smijali, samo mi nije jasno,

 a čemu li ? 

Predstava ni na sekund nije dala povod za

bilo kakav osmijeh. 

Sve boje na sceni su tamne

 i jedina svjetlost dolazi od frižidera, kada ga junaci otvore, zato što su gladni.