Održavati blog živim, znači
Pisati ga.
Brisati ga.
Preslagavati ga.
Davati mu vrijeme - uzimajući od svoga.
Iza svakog posta ili stranice, stoji misao i emocija koja me pokreće,
koja je dovela da svaka stranica izgleda,
baš tako, kao što je i napisana,
jer baš tako je i trebala da izgleda kao u trenutku pisanja.
Uglavnom,
blog ne bi bio ni živ da mu nisam udahnula misao,te
ljubav kao vrhovnu emociju.
Rata, nasilja, grubosti svih vrsta je previše u našem dobu i samo će ljubav spasiti svijet, to mržnja nikada neće moći.
Kad bih ja dijelila zvijezde taj "recept za podjelu zvijezda - sreće" bi izgledao ovako:
JEDNA TEBI, JEDNA TEBI, JEDNA TEBI,...
A
JEDNA MENI.
SVAKO BI MORAO DA DOBIJE KOMADIĆ SREĆE,
BAREM, JEDNU ZVJEZDICU,
JER AKO SREĆA NIJE OPŠTE DOBRO SVIH ,
ONDA JE ISTO KAO DA JE I NEMA.
Šta bi to značilo da su svi ljudi oko mene nesrećni, a samo ja srećna?
Da li bih u takvim okolnostima mogla biti srećna?
Za sebe sigurno znam, da ne bih. Za vas ne znam, odgovor je u vama.
Nema komentara:
Objavi komentar