AKO SE JEDNOM BACIM U OVAJ BUNAR,
NEĆU TO VJERUJ MI,UČINITI DA BIH SE UBIO,
VEĆ DA BIH SE
STRELOVITO DOČEPAO ZVIJEZDA
AKO SE JEDNOM BACIM U OVAJ BUNAR,
NEĆU TO VJERUJ MI,UČINITI DA BIH SE UBIO,
VEĆ DA BIH SE
STRELOVITO DOČEPAO ZVIJEZDA
Jutros mi se vedro
nasmešila bulka,
crvena i živa
kraj prašnjavog puta.
U žurbi sam bila
i pomalo ljuta
što moram da idem
duž tog istog puta,
što u ovom veku
trotoara nema,
što plaši me kuče
dok pod krošnjom drema
i niz drugih stvari
što mi kvare sreću,
što od jutra gunđam
kako više neću
istim putem proći
i nadam se da će
uskoro bus doći
da koračam dalje
više neću moći.
A onda ta bulka
vesela i smela
izmami mi osmeh
kraj asfalta vrela.
Njoj ne smeta
buka automobila,
lepotu joj ne kvari
kraj puta prašina.
Sunčevi si zraci
izvor njene sreće,
u ples s povetarcem
uvek rado kreće.
Travica zelena
njoj je pelerina,
oko glave lete joj
dva leptira fina
snežno belih krila.
Namiguje oblaku
od kog kišu prima.
Pa iako nikad
nije u buketu
i retko je prisutna
na važnom banketu,
jedinstvena ona je
na celome svetu.
I ovoga jutra
ta crvena bulka
probudi me smesta.
Istoga trenutka
mrzovolja nesta.
Ne smeta mi više
prašina kraj puta.
Na kuče što drema
više nisam ljuta,
a ni straha nema.
Dok se hoda, setih se,
može da se sneva,
da se bude srećan
što se jutrom budi
i za svaku radost
što novi dan nudi.
I KADA SE VOZ PONOVO RAZMAHAO SVOJIM TOČKOVIMA, MALI CRVENI CVJETOVI TRČALI SU ZA NJIM UZ PRUGU, DOK JE PROLAZIO KRAJ MALIH STANICA, VOZ IH NIKADA NIJE MOGAO PRESTIĆI.
ALI TADA, KADA SE PRED NAMA POJAVIO GRAD, ONI SU POČELI DA POSUSTAJU. BILO IH JE SVE MANJE I MANJE. TADA SAM POSLEDNJI PUT MAHNUO RUKOM SVIMA.
"ZBOGOM! ZBOGOM MALE STANICE", rekao sam.
STANICA U GRADU IMALA JE DUGAČKE I OD DIMA CRNE PERONE. SVUDA JE OKOLO BILA POPLOČANA BETONSKIM PLOČICAMA.
NA TIM PERONIMA NIKAD PORED PRUGE NISU MOGLE DA IZRASTU BULKE.
"Kaži jednu riječ na slovo M", rekao mi je učitelj.
"M ... Marija", rekao sam.
"Dobro. A sad ti Marija", dodao je učitelj.
"M ... muž i žena", rekla je ona.
"To su dvije riječi, Marija ", rekao je učitelj.
Đaci su se smijali: "To su dvije riječi.To su dvije riječi".
Kući sam se vraćao sam.
Marija je otišla prije mene. Pokušao sam da idem po šinama. Nisam mogao.
Padao sam poslije svakog drugog koraka.
Kada smo išli zajedno, mogli smo zato jer smo se držali za ruke.
Sigurno ni Marija nje mogla da ide sama po šinama.
KUDA TO PUTUJU, MISLIO SAM, KUDA TO ODLAZE OVI BIJELI PERJASTI OBLACI, KOJI UVIJEK U SEBI KRIJU PO NEKI LIK?
DA LI ZA NJIH POSTOJE STANICE NA KOJIMA ZASTAJU, ILI SE STALNO KREĆU, UVIJEK SPREMNI DA SE PRETVORE U NEKI DRUGI LIK, DA OD SEBE STVORE NEKU DRUGU SLIKU KOJA ĆE POTRAJATI SAMO NA TRENUTAK?
"GAĐAJTE ZELENOG, SVI NA ZELENOG!",
VIKAO BI ONAJ KOJI JE BIO NAJBLIŽI ZELENOM KLIKERU.
I mi smo gađali. A neko je morao da pogodi. I tada su se uloge mijenjale. Na njega je bio red da igra zelenim klikerom. Tako se igra uvijek vrtjela u krug. Klikeri su se presijavali na suncu koje je zalazilo. Izgledao je kao da je u svakom klikeru, unutra u staklu,zatvoreno po jedno malo sunce. Kada bi sunce zašlo, klikeri su ostajali prazni.
Ali, dan traje i poslije sunčevog zalaska, pa su se klikeri i dalje kotrljali.
Bulke pored pruge
Zoran M. Jovanović
Može li pozorište da odgovori na poziv upomoć koje naše doba šalje u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši?
U svijetu robotizovanih života unutar totalitarnog sistema kontrole i represije koji obuhvata svaki aspekt naše stvarnosti?
Da li je pozorištu stalo do ekološkog uništenja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda?
Može li pozorište da postane aktivan dio ekosistema? Pozorište već godinama svjedoči uticaju čovjeka na planetu, ali ne nalazi način da se suoči sa ovim problemom.
Da li je pozorište zabrinuto zbog stanja svijesti koju oblikuje XXI vijek u kom se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, uz pomoć medija i kompanija koje oblikuju mišljenje?
Društvene mreže, koliko god da olakšavaju komunikaciju, postale su alibi za interakciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od Drugog. Sveprisutan osjećaj straha od Drugog, drugačijeg, stranog, dominira našim mislima i djelima.
Može li pozorište da postane radionica u kojoj nastaje suživot različitog, bez ignorisanja traume koja krvari?
Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo Mit.
A riječima Hajnera Milera:
"Mit je gomila, mašina kojoj uvijek može da uključi nove i drugačije mašine.
On prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne rasprši kulturno polje."
A ja bih dodao i polje varvarstva.
Mogu li reflektori pozorišta da osvijetle društvenu traumu, umjesto što obmanjujuće osvjetljavaju samo sebe?
I tako živ našao sam se ove, 1974. godine, aprila mjeseca, licem u lice sa svojom rodnom kućom u Bosanskom Petrovcu.
...
Licem u lice!
Njeno lice - to je sad jedno bezličje! Ili možda bolje: to je lice samog bezličja!
Iz svega struji i nijemo govori: ovo je nekad bila kuća! Tvoja kuća, dodajem nijemo ja.
Ruševina - šta da ti sad opisujem! Zidine nasute stvrdnutom smjesom opalog maltera, palih greda, palog svega, sa praznim dupljama prozora, prostor koji zgodno dođe nuždama prolaznika.
Pa i sama priroda kao da se nećka da se tu pojavi u vidu bar zova i kopriva. Ne znam(niti me to imalo zanima) čije je to sad zemljište. Možda je i ničije.
Titra oko svega toga, kao jutarnja izmaglica, moje djetinjstvo, od kojeg sam ti u ovoj knjizi "Gromovo đule" ponešto napola usta ispričao.
Gledam prozor sobe u kojoj sam se rodio, da je to ta soba, to znam sigurno, to mi je ne jedanput kazivala mati. Prozor gleda iz prazne duplje u prazno. Kao da gleda za mnom u svijet u koji sam otišao.
Pa potom, u tuzi ili istoj takvoj praznini u duši, spuštam oči preda se: niče sad u meni, i širi se rastući svud oko mene, nešto daleko, plavo i svileno.
I zagledan u to pognut odlazim. Pa me onda nešto opet uspravlja.
Ovo sidro drži ovaj brod na mjestu :
I reče Bog: »Neka bude svjetlost!«
I bi svjetlost.
I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.
Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
Kabare "Putuj Evropo" nastao je 1999. godine pukom slučajnošću.
Trojica glumaca (Nebojša Ljubišić, Nenad Ćirić, Goran Sultanović) u pokušaju da ostanu normalni, u danima dok su "pokloni milosrdnog anđela" padali na Beograd i Srbiju, prave neke večeri u prostoru "Moderne garaže", pre svega zbog sebe i za uži krug prijatelja.
Te priče su se dopale beograđanima i tako je to krenulo.
Ovo je video zapis poslednjeg koncerta originalne postavke kabarea, 250-i svečani koncert u Ateljeu 212.
Ne postoje dva ista koncerta, dve iste priče.
Kabare još uvek traje u drugačijoj postavci, ali to više nikad neće biti ista priča i ta energija.
Autor: Goran Sultanović
Specijalni gosti: Matija Bećković, Mira Banjac, Petar Božović
Жасмин је много волела математику, њен недостатак двосмислености, њену смирујућу тачност.
Никоме не би пало на памет да 2 постави било где,
осим 1 и 3.
Бројеви су знали како да остану на свом мјесту.
Поштовали су правила.
То је било добро.
Ухватила се за то
"ја ти верујем"
као што се бродоломник држи за пружену руку,
ослонила се на те три речи да се попне уз глатке зидове бунара
у које беше упала.
Дјевојке учимо да подмећу једна другој ногу.
То почиње од колевке, са бајкама: Пепељугу су мучиле полусетре, Снежану је отровала маћеха
...
Све што видимо су љуборне жене које се надмећу.
Не која ће бити највеликодушнија или најинтелигентнија, не, од давнина смо пуштене у бесомучну трку која ће бити најлепша, она која ће се најбоље уклопити у калуп женског идеала који у главама малих девојчица представља принцеза из бајке,
добиће коначну награду...
Право да се уда за шарматног принца, да му рађа децу, да чисти кућу и кува и пере му чарапе бесплатно.
Заклетва "рашчараних":
Обећавамо да ћемо остати пријатељице у животу, у смрти, у добру, у злу, увек ћемо остати уједињене, без обзира на ситуацију и увек ћемо подржавати једна другу.
Ми смо "рашчаране".
Текст су потписале Морган, Анжелик и Жасмин.
ПОБЕДА НОКАУТОМ У ДЕСЕТИНКИ СЕКУНДЕ.
ОСЕЋАЛА САМ
КАО ДА МЕ ЈЕ ГАЂАЛА БАЦАЧЕМ ПЛАМЕНА
СА
ЉУБАЗНИМ ОСМЕХОМ.
ПЛАКАЊЕ ЈЕ ЗА СЛАБЕ.
ОСИМ У ВОДИ.
ЗАТО ШТО СЕ У ВОДИ ТО НЕ ВИДИ.
НИКАД НЕ ЗНАШ КОЛИКО СИ ЈАК, СВЕ ДОК БИТИ ЈАК НЕ ПОСТАНЕ
ТВОЈ ЈЕДИНИ ИЗБОР
Боб Марли
ОНАЈ КО ТИ ВИШЕ НИЈЕ ПРИЈАТЕЉ НИКАДА ТО НИЈЕ НИ БИО.
Аристотел
Обично људско срце по природи је добро, осјетљиво и њежно,
жели признање и потврду, чезне за срећом и животом.
Не жели да га убију, а ни само не жели да убија.
It's enough that you're here. Thank you very much:
Bosnia & Herzegovina
Singapore
Hong Kong
Mexico
Serbia
Switzerland
Croatia
United States
Other
Lily ₡ღ
Slabiji jačeg nadjača,
Srce što vrača dovrača,
Mašta je bašta snivača –
Djeca su vojska najjača!
Da bude kruha, kolača,
Da svako dijete ojača,
Da nema suza ni plača –
Djeca su vojska najjača!
Knjiga u ruci čitača,
Snovi pod krilom letača,
U pjesmi trista pjevača –
Djeca su vojska najjača!
Zrno po zrno pogača,
Kamen po kamen palača,
Sunce – domaća zadaća –
Djeca su vojska najjača!
DA NOSIM U SEBI ŽIVOT SUNCA, SNAGU RIJEKA,
MLADOST VJEČNO ZELENIH ŠUMA,
SVE BIH POKLONILA MAJKAMA.
DA BUDU ZDRAVE,
NASMIJANE, SREĆNE, VJEČITE KAO NEBO,
KAO ZVIJEZDE.
DA
NIKADA NI JEDNO DIJETE NE OSTANE
BEZ
NJIHOVOG ZAGRLJAJA.