Licem u lice ( iz ugla pisca )

I tako živ našao sam se ove, 1974. godine, aprila mjeseca, licem u lice sa svojom rodnom kućom u Bosanskom Petrovcu.

...

Licem u lice!

Njeno lice - to je sad jedno bezličje! Ili možda bolje: to je lice samog bezličja!

Iz svega struji i nijemo govori: ovo je nekad bila kuća! Tvoja kuća, dodajem nijemo ja.

Ruševina - šta da ti sad opisujem! Zidine nasute stvrdnutom smjesom opalog maltera, palih greda, palog svega, sa praznim dupljama prozora, prostor koji zgodno dođe nuždama prolaznika.

Pa i sama priroda kao da se nećka da se tu pojavi u vidu bar zova i kopriva. Ne znam(niti me to imalo zanima) čije je to sad zemljište. Možda je i ničije.

Titra oko svega toga, kao jutarnja izmaglica, moje djetinjstvo, od kojeg sam ti u ovoj knjizi "Gromovo đule"  ponešto napola usta ispričao.

Gledam prozor sobe u kojoj sam se rodio, da je to ta soba,  to znam sigurno, to mi je ne jedanput kazivala mati. Prozor gleda iz prazne duplje u prazno. Kao da gleda za mnom u svijet u koji sam otišao.

Pa potom, u tuzi ili istoj takvoj praznini u duši, spuštam oči preda se: niče sad u meni, i širi se rastući svud oko mene, nešto daleko, plavo i svileno.

 I zagledan u to pognut odlazim. Pa me onda nešto opet uspravlja. 

Skender Kulenović napisao 1974,
a umro je 1978.

 

 

 

 

Nije čudo, što ulazi u red savremenih pisaca u oblasti dječije književnosti. Riješio se tradicionalizma i faktografskog prikaza života te crno-bijelog slikanja koje je vladalo poslije završetka Drugog svjetskog rata  kao i angažovane književnosti. On uvodi elemente drame - psihološke elemenate u svoje lirske prikaze. Volim njegovu "Cestu", "Najljepše i najglavnije" kao i ovaj tekst iz njegove autobiografije koji se nalazi u knjizi  Gromovo đule.