Dragi prijatelju,
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti.
Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad.
Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica.
Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha.
Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon.
Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.
Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici noći.
Moja usamljenost je sada apsolutna.
Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja.
Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri.
To je samo Ona znala. A nije znala da zna.
Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore.
Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene.
Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!
Živim u užasnom strahu.
Bojim se da govorim, da pišem.
Bojim se da govorim, da pišem.
Svaka me riječ može ubiti.
Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio,
ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik,
to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva,
koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje.
Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg
neprijatelja.
Branko Ćopić
