Potpis na svim stvarima - Elizabet Gilbert

Ovaj život je privremeni i teški eksperiment.

Ponekad će biti pobjede nakon patnje - 

međutim, nema garancije.

Najdragocjenija i najljepša jedinka ne mora biti i najotpornija.

Borba prirode nije obojena zlom,

već tim jednim moćnim i ravnodušnim prirodnim zakonom : da, naprosto,

 ima previše oblika života

 i 

nedovoljno resursa da bi svi preživjeli.

...

A osoba,

može imati podjednaku količinu hrabrosti i radoznalosti da ostane u borbi,

sve do nečije konačne i neizbježne smrti.

Bilo šta manje od borbe za život je puki kukavičluk.

Bilo šta manje od borbe za život

je odbijanje velikog saveza sa životom.

...

Vjerujem da smo svi prolazni.

Vjerujem da smo poluslijepi i puni grešaka.

Smatram da malo toga razumijemo, a to što razumijemo, mahom je pogrešno.

Vjerujem da se život ne može preživjeti - 

to je očigledno! - 

međutim, ako imate sreće, možete dugo 

da poživite.

P.S.

Sjajna knjiga, u kojoj sam uživala svakog časa.

Nemam je u svojoj biblioteci, ali je imam u kindlu.

Otvara mnoga pitanja kao ljepota tijela ili oštrog uma,

ljepota racionalnog ili iracionalnog, 

ljepota tjelesnog ili duhovnog,

ljepota poznatog ili nepoznatog, 

ljapota borbe za život ili predaja pred istim.

Vjerovanje 

da je svijet stvaran dugo miliona godina kroz neprestanu borbu jedinki u kojoj jači opstaju

ili

vjerovanje da je Bog stvorio svijet za 7 dana.

Sve je dualno,

 sve je borba za život ili smrt,

 ništa se ne dobija lako, život je surova škola u kojoj opstaju najači i najhrabriji,

oni koji mogu da preguraju mnogo bola i patnje,

a pri tome tvrde da su živjeli srećno,

kao što tvrdi Alma,

~ kustosica mahovine ~ 

koja ih je proučavala 30 godina:

" Vidite, 

nikad nisam smatrala da trebam da izmislim svijet van ovog svijeta,

jer mi se ovaj svijet oduvijek činio velik i dovoljno lijep za mene.

Pitala sam se zašto nije dovoljno velik i lijep za druge - zašto moraju sanjati o novim i čudesnim sverama,

 ili da žude za životom na nekom drugom mjestu, 

van ovog svijeta... 

međutim, to nije bila moja potreba", 

reći će glavna junakinja, Alma Whittaker na kraju romana.

Ona je dala svoj doprinos nauci, bila je hodajuća biblioteka i odatle izvor njene sreće. 

Njezin racio otvorio joj je put ka sreći.

Roman je oda naučnicama - ženama, kojima je uvijek bilo teže u oblasti nauke, 

nego naučnicima - muškarcima.