Postoje čarobne, zlatne knjige, e takva je i ova. Pravo blago koje ću preporučivati kao štivo koje treba da se pročita.Vrijedi preplivati milje mastila da se dođe do ovakvog bisera, do ovakve rečenice, do načina na koji je napisana. E , to je ljepota izraza: " Nalaze se u metežu kao da su sami, bez zadovoljstva, reklo bi se, bez tuge, bez radoznalosti, kreću se a da izgleda da ne idu, bez namjere da idu, nego samo da odmiču naprijed, radije ovuda nego onuda, sami i u gomili, nikad u samoći kad su sami, uvijek sami u gomili."
Roman je zasnovan na njenom životu. Uvijek je živjela na granici Azije i Evrope. 1984 godine za ovo djelo dobila je Gonkurovu nagradu, najveću francusku književnu nagradu. Akademija Gonkur ovu nagradu dodjeljuje od 1902. godine a neki od dobitnika su Marsel Prust, Simon de Bovoar.
Ovakav stil pisanja nikad niko nije ponovio nakon nje. Ovo je njena autobiografija. Vrlo posebna. Svaka stranica je jedna poema u prozi svima razumljiva i čarobna po svojoj ljepoti. I publika i kritika ocjenila ga je i okarakterisala kao veliko djelo, neponovljive ljepote. Fracuska, američka, italijanska, španjolska publika je bila očarana ovim djelom, kao i ostak, širom svijeta. Fantastična je i prevedena je na 45 jezika i izdata u ogromnom tiražu.
Kažu da pisac nije psiholog, nego posmatrač i kažu da najljepše djelove Ljubavnika treba čitati naglas kako bi se osjetio ritam i ono tanano pulsiranje proze.
Na prvim stranicama svog Ljubavnika, Margeret piše: "Povijest moga života ne postoji, jednostavno ne postoji. Nikad nije bilo središnje tačke, puta, ravni. Postoje veliki prostori u kojim se povjeruje da je bio neko, nije istina, nije bilo nikog".
Rodila se u Francuskoj Indokini (jugoistočnoj Aziji - Sajgon), gdje su njeni roditelji radili kao profesori i gdje će ona živjeti do svoje 18.godine a onda će se nastaniti u Parizu. Nakon njenog "azijskog opusa", Bestidnici, Brana protiv Pacifika , pojavljuje se Ljubavnik.
Sve o njoj sadržano je u onom što je ona napisala. Ona plijeni svojim pisanjem i nije moguće raditi ništa dok čitaš i osvajaš prostor knjige, stranicu po stranicu, preplivavaš ovo Margeretino more s kojeg ona odjednom vapi : " Ti nisi ništa vidio u Hirošimi. Ništa. Ja sam vidjela sve. Sve. Bolnicu. Ja sam je vidjela. U to sam uvjerena. Kako bi mogla a da je ne vidim? Ti nisi vidio bolnicu u Hirošimi. Ti nisi vidio ništa u Hirošimi".
Treba reći da je ona 1959 godine, pisala scenarij za film "Hirošima, ljubavi moja" , francuskog filmskog reditelja Alena Renea.
Rat kao motiv je prisutan u djelu a autorka o tome kaže : " Vidim rat onakav kakav je bio i on (njezin stariji brat), da se svuda širi, i svuda prodire, krade, hapsi, da je svuda prisutan, upetljan u sve, umiješan, prisutan u tijelu, u bdijenju, u snu, sve vrijeme, opsjednut strašću pijanca da zauzme divni predio dječijeg tijela, tijela slabijih, pobjeđenih naroda, sve to jer je zlo tu, nadomak, uz nas".
Knjiga koja se ne zaboravlja, otjeraće me u nove dubine njezine knjige "Moderata Cantabile" iz 1958.
U Ljubavniku govori o njenoj mladalačkoj ljubavi, u njezinoj šesnaestoj godini, prema bogatom kineskom trgovcu, starijim od nje dvanaest godina, ali i o raspadu porodice u kojoj je otac odsutan a majka stalno prisutna, govori se o ljubavi koja nju Margeret veže za mlađeg brata, iako je on stariji od nje, i o mržnji prema starijem bratu, samoživcu, pokvarenjaku i lopovu, koji je predmet bezgranične ljubavi njene majke i koji živi 50 godina ne radeći ništa već na grbači majke, tek kad majka umre i u 50. godini radiće svoj prvi posao. Govori o siromaštvu u njihovom domu u kome se sve kupovalo na rasprodaji -rasprodaje.
Ali, dva junaka su sveprisutna, tihi kineski trgovac, prefinjen kao i svi ljudi njegove rase i mlada, vrlo mlada bijela žena, sjedinjeni diskretnom i velikom ljubavi za koje su oboje od prvog trena znali da nema sutrašnjice ali da će ostati u njima da ih prati do njihove smrti.Između njih se odvijaju najdivnije erotske scene, pune nježnosti i tanananosti. Odnos protkan ljepotom seksualnog čina. To se mora pročitati :
"To je muškarac koji ima svoje navike, odjednom razmišljam o njemu,
vјerovatno često dolazi u ovu sobu, to je muškarac koji vјerovatno često
vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši, mora često da vodi ljubav jer
se tako bori protiv straha. Kažem da volim pomisao da ima mnogo žena, i
da sam ja među tim ženama, pomiјešana s njima. Gledamo se. Shvata to što
sam upravo rekla. Pogled odjednom neiskren, lažan, uhvaćen u zlu, smrt.
Kažem mu da dođe, da mora ponovo da me uzme. Dolazi. Fino miriše na
englesku cigaretu, skup parfem, miriše na med, njegovoj se koži nametnuo
miris svile, voćni miris svilenog tusora, miris zlata, poželjan je.
Kažem mu da ga želim. On kaže da još čekam. Govori mi, kaže mi da je
odmah znao, još pri prelasku riјeke, da ću biti takva posliјe svog prvog
ljubavnika, da ću volјeti ljubav. Kaže da već zna da ću ga varati kao što
ću varati muškarce s kojima ću biti. Kaže, što se njega tiče, da je
oruđe svoje sopstvene nesreće. Srećna sam zbog svega što mi je rekao i
kažem mu to. Postaje grub, pada u očajanje, baca se na mene, grize dojke
deteta, viče, vriјeđa.
Zatvaram oči pred veoma snažnim
zadovoljstvom. Mislim: navikao je, to je ono što radi u životu, ljubav,
samo to. Ruke su mu znalačke, divne, savršene. Imala sam mnogo sreće, to
je jasno, kao da mu je to zanat, kao da ima, a da to i ne zna,
nepogrešivo osјećanje šta treba uraditi, šta treba reći . Kaže mi da sam
kurva, gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono
što treba reći i ono što se kaže kad se daje oduška govoru, kad se tiјelu
dopušta da istražuje i nalazi i uzima ono što želi, i da je sve dobro,
da nema otpadaka, otpaci su preplavljeni, sve odlazi u bujicu, u silinu
strasti."
Bjeline u romanu su velike i treba ih iskoristiti za uzimanje pauze o pročitanom, radi dubljeg i boljeg doživljaja izrečenog. Svaki pasus je očaravajući, a bjelina poželjna pauza za čitaoca.
Nikakve predrasude nisu mogle osujetiti njihova osjećanja, koja će nadrasti i njihove živote, koje su otišli u suprotnim smjerovima.
Tanana je linija između finog erosa i pornografije.
Njihov odnos protkan je finim erosom i dubokim osjećanjima koji će biti osujećeni rasnim predrasudama o bijeloj ženi i žutom čovjeku.
Od strane njegovog oca :
" Kažem mu da ću ga predstaviti svojoj obitelji, hoće da pobjegne, a ja se smijem. On može izraziti svoja osjećanja jedino kroz parodiju. Otkrivam da nema snage da me voli protiv volje svog oca, da me uzme, da me odvede. Često plače jer ne nalazi snage da prevaziđe taj strah. Njegovo junaštvo to sam ja, njegovo sluganstvo to je očev novac".
Od strane njene porodice:
" Ne kažu nikad hvala zbog obilnog ručka, ni dobar dan, ni do viđenja, ni kako ste, nikad ne kažu ništa.
Moja mu se braća nikad neće obratiti. Kao da je za njih nevidljiv, kao da za njih nije dovoljno materijalan da bi ga oni primjetili, vidjeli i slušali. To je zbog tog jer je pod mojim nogama, jer se u načelu smatra da ga ja ne volim, da sam s njim zbog novca, da ga ne mogu voljeti, da je to nemoguće, da bi za mena mogao sve podnositi a da se nikad ne zasiti te ljubavi. Zbog toga što je Kinez, što nije bjelac....Svi oponašaju starijeg brata u odnosu na mog ljubavnika. Pa, ni ja mu se, pred njima, ne obraćam. U prisustvu moje obitelji,ne smijem mu se nikad obratiti."
Ovo je poema velikoj ljubavi : "Godinama poslije rata, poslije njenih brakova, djece, razvoda, knjiga, stigao je on u Pariz sa ženom. Telefonirao joj je : ja sam. Prepoznala ga je čim je progovorio. Rekao joj je : htio sam jedino da čujem Vaš glas. Ona je rekla : da ja sam, dobar dan.
...
A zatim joj je to rekao. Rekao joj je da je sve isto kao i nekad, da je još voli, da neće nikad prestati da je voli, da će je voljeti sve do svoje smrti."
Nema komentara:
Objavi komentar