" Napolju, u parku, magnolije tužno cvetaju u crnoj noći proleća koje se rađa".
" Čovek naspram žene, gleda tu neznanku. Njene grudi su opet upola gole. Ona brzo popravlja haljinu. Među grudima vene cvet"
" Petnaestero ju je upravo čekalo u velikom salonu u prizemlju. Ona uđe u taj blistavi svet, uputi se ka velikom klaviru, nalakti se na njega, uopšte se ne izvinivši. Učinili su to umesto nje.
- An je zakasnila, oprostite An.
Za proteklih deset godina ona nije dala povod da se govori o njoj. Ne može da zimisli da je može uništiti njezina nepristojnost. Njeno lice sa stalnim osmehom posta prihvatljivo.
- An nije čula. Ponavljaju".
"Ona lagano prolazi rukom kroz plavi nered svoje kose, kao što je to učinila malopre, na drugom mestu. Usne su joj blede. Zaboravila je da ih večeras namaže.
...
"Ove noći će prestati da cvetaju magnolije. Sem onog cveta što ga je ubrala vraćajući se večeras iz luke. Vreme prolazi, ravnodušno, preko tog zaboravljenog cvetanja".
"Veče će uspeti. Žene su sve više sigurne u svoju blistavost. Muškarci su ih pokrili nakitom srazmerno svojim prihodima . Jedan od njih sumnja večeras da li je dobro postupio."
...
"Jedna od njih ne sudeluje večeras u opštem dobrom apetitu.
...
S one strane zavesa, noć, a u noći, još uvek, jer ima vremena pred sobom, jedan usamljen čovek gleda čas more, čas park. Zatim opet,more, park, svoje ruke. On ne jede. Ni on ne bi mogao hraniti svoje telo izmučeno drugom glađu.
Jak miris mangolija dopire još uvek do njega, zavisno od vetra, uznemirava ga i muči, kao i miris samo jednog cveta.
...
An Debared će polako proći rukom kroz stvarni i plavi nered svoje kose".
Nema komentara:
Objavi komentar