Međutim.
Stevica mi je podigao noge, sjeo na tabure, stavio moje noge sebi u krilo i rekao: " Šta ti sanjaš sa ovim narandžastim noktima?"
Rekla sam mu da sanjam kako me ostavlja na miru.
Rekao je: "Je*l znaš kad ću da te ostavim na miru?"
Rekla sam: " Mogu da pretpostavim."
Rekao je: "Nikad, pa ni tad."
Takav odgovor, s tom vremenskom odrednicom, ne bih mogla da oprostim nikome, osim njemu, jer sve njegove reči prvo prođu kroz filter koji ih učini najlepšim na svetu,pre nego što prođu do mene.
Topila sam se, i bilo mi je muka od same sebe i bilo mi je lepo.
Nema komentara:
Objavi komentar