Knjiga koju ću dugo pamtiti. Pročitana na Kindlu u PDF formatu.
Sami vrh. Memoari koji se ne zaboravljaju budući da autorka živi nevjerovatnim životom koji je ispunjen do posljednjeg daha. Komentar reditelja, scenariste, pisca, muzičara, Alehandra Hodorovskog, uz memoare "Prolazim kroz zidove" :
" Za Marinu Abramović nema razlike između umjetnosti i života; život je san dok traje apsolutno psrisustvo načinjeno u vakumu" .
Memoari (prema franc. mémoires – uspomene; lat. memoria – sjećanje), u kojoj autorka iznosi svoja sjećanja i razmišljanja o društvenim, političkim, naučnim ili kulturnim događajima u kojima je sudjelovala ili im svjedočila. U autobiografiji je središnja tema sam autor dok se u memoarima u većoj mjeri bilježe i drugi ljudi i događaji u kojima je autorka sudjelovala
Opčinjena
sam životom, likom i djelom ove ženske gromade, čiji se umjetnički put
kretao od trnja do zvijezda. Od teškog djetinjstva, preko utiranja svog
umjetničkog pravca "umjetničkog performansa" i velikog uspjeha koji je
proistekao iz rada, bola i samoodricanja. Sve je radila više od 100%,
ulagala se 120% ili 150% i tih 20% preko ili tih 50% preko njoj je
donijelo uspjeh.
Išla
je putem od neshvaćene umjetnice do žene koja je otvorila svoju
instituciju "Institut Marina Abramović"
IMA ima za cilj da izmjeni
ljudsku svijest produktivnim objedinjivanjem obrazovanja, kulture,
duhovnosti, nauke i tehnologije.
Institut se bavi performansom,
plesom, pozorištem, filmom, videom, operom, muzikom i svakim drugim
umjetničkim oblikom koji može nastati u budućnosti.
U
svojim memoarima spominje knjigu "Pisma leta 1926" za koju je predgovor
pisala Suzan Sontag sa kojom se sprijateljila i koja joj je poklonila
knjigu u znak prijateljstva . Ljeto
1926. godine bilo je teško za sva tri učesnika ove prepiske – Rajner
Marija Rilkea, Marinu Cvetajevu i Borisa Pasternaka. Tu istu knjigu joj
je pokloninila majka Danica kad joj je bilo 15 godina i vrlo značajna za
nju.
Povodom
gotovo 50. godišnjice od pojave revolucionarne umjetnosti
performansa, godine 2010., više od 750.000 ljudi stalo je u red
ispred Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku da bi vidjelo
retrospektivnu izložbu Marine Abramović i dobilo priliku da sjedne
naspram nje,
u okviru perfomansa čija je dužina bila bez presedana
-
trajao je više od 700 sati.
Ona
govori o svojim performansima, snazi i trudu koji je uložila u
stvaranje istih, ljudima koji su je okruživali, koji su joj bili
saradnici, koji su joj bili ljubavnici, koji su bili duhovnici, koji su
bili umjetnici, koji su bili dio njenog života, koji su bili veliki, ali i
mali.
Vodi nas i kroz vrijeme i kroz različite kulture i države u
kojima je bila kroz sve što je proživjela.
Značajna
knjiga, koja se nezaboravlja, o izvanrednoj ženi koja je živjela život
punim plućima i grčevito se borila za svoju umjetnost, za svoju slobodu
ne maraći za kritike ispodprosječnih koji su bili radi da je zaustave
na putu ostvarenja njenih snova.
Ovi memorai nas uče kako treba živjeti i raditi.
Uvijek više od 100%. Taj postotak preko 100 % vodi do uspjeha.
Fascinantna
persona. Jedna od rijetkih ličnosti koja nema za čim da žali u životu,
budući da je živjela svoj život svakog trenutka do posljednjeg daha. Upoznala je mnoge
kulture , različite ljude, radila mnogo na putu do uspjeha, ljubila 2
puta istinski i snažno i isto toliko puta i patila najvećom ljudskom
patnjom.
Moja preporuka, memoari
"Prolazim kroz zidove ",
uživaćete svake sekunde i biti fascinirani dugo nakon čitanja, likom i djelom MA.
Nema komentara:
Objavi komentar