Albert Camus ☆

☆

"Kad sudiš... 
ti, obuj moje cipele i prođi gradove, 

svaku dolinu i svaki brijeg gdje su moje noge kročile.

Ne zaobilazi prepreke. 

Ne preskači kamenje, već svaki osjeti, na svaki stani i ne zaboravi - 

u svaki džep ponesi po jedan. 

I ne odustaj.

Koračaj ako te zateknu kiše, ne mari... 

Stresi kapi s trepavica, udahni i nastavi.

Raduj se radostima, ali i tuguj tugama. 

Sve su one moje i podjednako imaju težinu.

Pazi da sve poneseš sa sobom, jer sve je to moje – dio mene. 

A kad se umoriš pod teretom puta i poželiš zbaciti sve sa sebe - stani,

uspravi se

i

onda sudi o meni.."

A na koncu čovjek otkriva da nitko ne može istinski misliti ni na koga, pa bilo u najgoroj nesreći. 

Jer istinski misliti na nekoga znači misliti na njega minutu po minutu, 

a da nas ništa ne rastrese, 

ni kućne brige, ni muha koja leti, ni kakav svrbež. 

No uvijek ima muha i uvijek nešto čovjeka svrbi.

Albert Camus