PJESMA O VJETRU
- Vidjet' ćeš...
I ti nećeš uvijek biti isti
nečiju kosu milovat' ćeš duže,
a nečiju manje
Više će te nečiji miris opijati
Vidjet' ćeš...
Od povjetarca
možeš i oluja postati
samo ako pustiš se nebu
da te milki po njegovoj želji
Vidjet' ćeš...
I naučiti
Nije isto sve
Zavisi i s koje strane duvaš i ti...
DŽIBRIĆ ADMIR
Ako čovjek ne zna
prema kojoj luci plovi,
nijedan vjetar
neće biti povoljan.
HALIL DŽUBRAN
da je drskost hrabrost,
a nježnost
kukavičluk.
Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada,
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu novih opanaka.
Kako zija u izloge skupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Naišla si kao lak oblačak
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetnje noći,
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred djačke klupe
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Brzo minu naše djakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu očuvah,
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja, mogu l' da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Gledao sam skamenjena lica,
Kako Krupu soldateska pali,
Preko sjena mojih uspomena,
Siktali su njihovi rafali.
Htjeli da nam u djetinjstvo stupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Tekle zatim godine u nizu,
Rasla plima, žuborna i plava,
Krhko inje, biser uspomena,
Potopiše vode zaborava.
Magla zavi naše đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.
Sad je kasno, već mi kosa sjedi,
Gledam Unu ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej godine, nemjerljive skupe,
Zbogom mala iz Bosanske Krupe.
S proljeća
u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća.
u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća.
To su godovi duše.
Svako je od njih jedno mitarenje:
iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim.
iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim.
Čovjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo,
zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano.
A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce.
Čovjek vjeruje da je proljeće,
to djetinjstvo zraka,
za nj zauvijek umrlo,
a ono se, s novim strujanjem soka pod zimskom otvrdlom korom,
ponovo razbudi i glasa.
za nj zauvijek umrlo,
a ono se, s novim strujanjem soka pod zimskom otvrdlom korom,
ponovo razbudi i glasa.
Učini više nego da pripadaš:
učestvuj.
Učini više nego da brineš:
Učini više nego da brineš:
pomozi.
Učini više nego da vjeruješ:
Učini više nego da vjeruješ:
praktikuj.
Učini više nego da budeš korektan:
Učini više nego da budeš korektan:
budi dobar.
Učini više od opraštanja:
Učini više od opraštanja:
Da starimo,
da umiremo, to smo oduvek znali,
iako smo se sporo navikavali na tu misao
i teško mirili sa njom.
Ali sa godinama, evo se javljaju u nama,
i to pre smrti i pre samog starenja, nove misli sa kojima se čovek ne može da pomiri i koje nas guraju u starost pre vremena i u pravu smrt pre umiranja.
To je: jasno i neumoljivo saznanje da u onom što je plodno, radosno i napredno u svetu mi sve manje i sve ređe učestvujemo,
da je sve više zanosa koje ne osećamo
i podviga u kojima nemamo udela,
da u stvari, za nas svet vene i umire pred našim očima,
a mi, još živi ali izvan života,
posmatramo ga nemoćni, bez reči i pokreta.
UČITELJU
[♥⊱╮ Lily of the West ♥⊱╮]
Mogu da pjevam, da plačem, da ljubim
jos mogu sve
al' tebe da mrzim, tebi da sudim
to ne mogu, ne
O, učitelju,
vrati mi klikere.
Tri kamenca
od kamena
iz plamena
lavine,
s ramena mermer-planine,
trideset dana glačana
od tri majstora Bračana;
i tri staklenca
obla,
ko tri kolenca
na prstu,
ko tri biserna zrna,
ko oči srna;
I tri siva olovca,
iz džepa tvoga osnovca,
od tri majstora livena,
u vodi srebrnoj mivena.
Kad tri kamenca skakuću,
kad tri staklenca šapuću,
kad tri olovca zazvone,
sve na svetu potone.
O, učitelju,
vrati mi klikere.
U svakome
po jedan dečak živi
i nisu oni krivi
što danas ne znam.
Mogu da pjevam, da plačem, da ljubim
jos mogu sve
al' tebe da mrzim, tebi da sudim
to ne mogu, ne
