Pokatkad vjerujem da ništa nema smisla.
Na jednoj malenoj planeti, koja juri prema ničemu već milionima godina,
rađamo se u boli, rastemo, borimo se, razbolijevamo se, patimo, drugima nanosimo bol
vičemo, umiremo, umiru i drugi se rađaju da bi počeli ponovo beskorisnu komediju.
Da li je cijeli naš život niz anonimnih krikova u pustinji indiferentnih zvijezda
Nauk iz ženskih očiju izvlačim:
Temelj su one, osnovica, knjige,
Visoka škola sva, iz koje vrca Istinska iskra Prometejeva.
Nikada te nisam voleo više nego što te volim upravo ove sekunde,
i nikada te neću voleti manje nego što te volim upravo ove sekunde.
Ona je svaku moju tugu bojila u plavo
Lijepo je ono što je skladno.
I da se u ogledalu pogledaš bićeš isti onaj od malo pre
sem ako ne ofarbaš nekom drugom bojom
Može li itko reći
gdje je put ka sreći ?
Samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
Samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami
Izvin’te,
Vi to mene volite?
Može li to malo očiglednije?
Da se propne na prste i mjesec dohvati
Da ubere zvijezde kao slatke maline
Da od života napravi sve što poželi
Nisu za nju ovi standardni okviri
I more i vjetar ako poželi ona može da pomiri
Ruka je tek ruka. No kad se dotakne druge ruke,
dogodi se nešto doista posebno.
Sad sam shvatio:
to je prijateljstvo, ljubav prema drugome.
Sve drugo može da prevari
to
ne može.
Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,
to
ne može,
jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj.
Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.