EHO

 

Otac i njegov sin penjali su se planinom.

 Iznenada, sin se spotakne i padne, ozljedi se i vrisne:

"Auuuu!"

Na svoje iznenađenje, negdje iz planine, začuje glas koji ponovi: "Auuuu!"

"Tko si ti?",

 upita mali radoznalo.
"Tko si ti?", 

stigne odgovor.

"Strašan si!", 

zaviče opet klinac.
"Strašan si!", 

odgovori planina.
"Kukavico!", 

vikne mali.
"Kukavico!", 

ne osta mu planina dužna. 

 

"Tata, pa što je to?", upita oca.
"Pazi sad sine", reče otac umjesto odgovora i zaviče:
"Najbolji si!"
"Najbolji si", vrati mu planina, a otac nastavi:
"Ljudi ovo zovu jekom, ali to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš.  Život je jednostavno odraz naših djela. 

Želiš li više ljubavi u svijetu, stvori više ljubavi u svom srcu.

 Želiš li više uspjeha u svom timu, poboljšaj svoja znanja i vještine. To vrijedi za sve, sva životna područja, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.
Život nije slijed slučajnosti, nego odraz tebe samoga".

 

Postoje slikari koji pretvaraju sunce u žutu tačku,

 ali postoje i drugih koji 

uz pomoć svoje umjetnosti pretvaraju žutu tačku u sunce.

 

ஐPablo Pikasoஐ

U poplavama koje su pogodile dijelove BiH najteže je pogođena opšina Jablanica gdje su bujice srušile brojne kuće dok su mještani bili unutra. Prema posljednjim informacijama poginula je 24 osoba i još se traga za nastradalim.

Pukla ravnica a pukla brana pa nema o šta
da udari val…
Voda ko horda – horda ko horda…
Mrsi se gusti ivik crni se pusti šljivik
uz vodu uzvodno vrbe se vuku
gole i bele kao da slaze topole gaze
dignutih ruku
za njima jablan jedan žuri
svijen u struku…

Još grca grmlje još škripi hrast
još majka bira smjer još plačem ja
još susjed psuje psuje još sunce na nas zja…

A plivaju vidre plivaju daske plivaju krave
leti vika kruži ptica pliva plast
na njemu roda za njima krov sa krova zov…
i viče ko čovek i klikće ko ždral…

A nema o šta da udari val…

Nebo voda – voda horda…
Pukla ravnica a pukla brana pa nema o šta
da udari val…

   Duško Trifunović – 

POPLAVA

Kada se žali za nastradalim. Amen.

 

Kakva je to voda koja čupa orah kao travku, kravu nosi kao da je mrav  i sve ruši pred  sobom? 

Ljude i imovinu, odnosi i raznosi!  Nema ih, kao da nikada bili nisu.

Ostavi neviđenu pustoš i donese veliku  tugu i ranjava, beskrajno i duboko.

Ne ponovilo se -

Amen!

Bosnia and Herzegovina Today! Flash floods and landslide sweeps away the...

Moja mama zna šta se dešava u gradovima - Radmila Petrović

Samo proveravam  

nemoj da se raduješ

ne razmišljam o tebi

samo proveravam

može li poezija

još uvek da me uzbudi

 

Devojke koje ne veruju u mitove - Radmila Petrović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

kod proročnice smo išli

tata, mama i ja

rekla je biću muško

i nešto veliko

spaslo mi je život 

 

devojčice koje se ovako rode 

ne poznaju bogove

za sedmi rođendan 

kolju petla  na panju

 

ne koriste maskaru

nego masat i francuski ključ

voze traktor

cede čvarke

i jedu kavurmu

 

to su one dugonoge devojke

što same šetaju

dok se prve pahulje tope

na krovu hotela Moskva

 

priđi im samo ako možeš

zavoleti muškarca u njima 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

P.S.

Gledam apokaliptične slike na TV-u. Sve se dešava na prostoru  FBiH ( Jablanica, Konjic, Kiseljak...) poplave i klizišta odnijele ljudima sve,kuće,imovinu,zbrisalo sve za jednu noć,te i ljudske živote.

Tuga neka sjela mi na grudi,žao mi čovjeka, običnog,malog.

Užas!Ne mogu više ni da gledam te jezive slike i da slušam o tome.

Mrzim prirodne katasrofe, požare, poplave, cunamije, tajfune, oluje koje opustoše sve, poslije sebe. I ratove mrzim, žao mi čovjeka. Posebno mi žao djece! I poslije takvih pošasti, više ne možeš prepoznati gradove i predjele, jer to više nisu isti gradovi i predjeli. 

A tek kako je ljudima, juče imali sve - danas nemaju ništa! Sve graditi ponovo. Kako? Od čega? Dokle? 

U psihu ne ulazim, nije ni ona bolja od ruševina. Tek ona! Ko preživi apokalipsu - nikad više nema istu dušu. Isti san nema. Isti pogled na svijet. 

Sve se mijenja iz temelja!

Eto, nedavno som putovala putem uz Jablanicu,  a bila je tako pitoma i mirna, a danas se ne prepoznaje koliko je razorena od poplave i klizišta. Gomila kamena na kamenu.

 Pustinja. 

Odlučih da isključim TV-e i radio  i prohrljam po nepričitanim knjigama na polici i odaberem  jednu nasumično - jednu zbirku poezije, zanimljivog naslova 

"Moja mama zna šta se dešava u gradovima"

 u kojoj autorka tematizuje,o tome, šta se dešava kada umjesto očekivanog rođenja voljenog sina na svijet dođe neželjena djevojčica,i još jedna u redu,ali kao treća.

Prekrasna i neočekivana interesantna poetika umjesto predgovora stoji:

"Gospođo, što imate kod kuće?

Dve kćerke.

Čestitam, dobili ste i treću."

 

Načisto me je osvojila tematika. Novi vijek, a stari primitivizam ukorjenjen duboko u balkanskog čovjeka. Onaj što se prenosi s generacije na generaciju.  

Da li je važno da li je muško ili žensko dijete? 

Nek je zdravo

 i veselo i  nek je sa ovog svijeta! 

 

Zar, nije dovoljno?

•*★