♡ ڿڰۣڿڰۣڿڰۣ-----

15. travnja 2025.
14. travnja 2025.
13. travnja 2025.
Dodir - Desanka Maksimović
Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.
I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta –
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh –
Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.
11. travnja 2025.
6. travnja 2025.
5. travnja 2025.
DUŽI ZAGRLJAJ – VEĆA SREĆA
je da nas nauči da ljubav nije jednosmjerna, već dvosmjerna ulica, pa onoliko koliko smo spremni dati, toliko ćemo i dobiti.
Svaki težak trenutak može se zaboraviti u zagrljaju roditelja, prijatelja, partnera.
podiže nivo serotonina, hormona odgovornog za dobro raspoloženje i osjećaj sreće.
Znaš onaj zagrljaj, lak i nježan, a ipak najjači za svijetu?
Onaj u kojem prestaju svi problemi.
Koji me ne da nikome.
Ma nista strašno, samo mi treba takav zagrljaj.
KoLaŽi ღ Život je igra - igraj se.
Stisni me kad kiša pljusne. Veži svoj dah za moje usne
Al' ne, nemoj mene vezati ღ
Voleli bi srcem svojim kao što volim ja ღ
Tozovac ღ Oči jedne žene
Izvor sadržaja (obavezno navesti): https://balasevic.in.rs/francesko-petrarka-sonet-61-neka-je-blazen-dan-mesec-i-doba-kanconijer/
Izvor sadržaja (obavezno navesti): https://balasevic.in.rs/francesko-petrarka-sonet-61-neka-je-blazen-dan-mesec-i-doba-kanconijer/
Svako dijete je nova galaksija prepuna zvijezda ღ
30. ožujka 2025.
ஐ
AKO SE JEDNOM BACIM U OVAJ BUNAR,
NEĆU TO VJERUJ MI,UČINITI DA BIH SE UBIO,
VEĆ DA BIH SE
STRELOVITO DOČEPAO ZVIJEZDA
29. ožujka 2025.
Bulka - Mirjana Stupar
Jutros mi se vedro
nasmešila bulka,
crvena i živa
kraj prašnjavog puta.
U žurbi sam bila
i pomalo ljuta
što moram da idem
duž tog istog puta,
što u ovom veku
trotoara nema,
što plaši me kuče
dok pod krošnjom drema
i niz drugih stvari
što mi kvare sreću,
što od jutra gunđam
kako više neću
istim putem proći
i nadam se da će
uskoro bus doći
da koračam dalje
više neću moći.
A onda ta bulka
vesela i smela
izmami mi osmeh
kraj asfalta vrela.
Njoj ne smeta
buka automobila,
lepotu joj ne kvari
kraj puta prašina.
Sunčevi si zraci
izvor njene sreće,
u ples s povetarcem
uvek rado kreće.
Travica zelena
njoj je pelerina,
oko glave lete joj
dva leptira fina
snežno belih krila.
Namiguje oblaku
od kog kišu prima.
Pa iako nikad
nije u buketu
i retko je prisutna
na važnom banketu,
jedinstvena ona je
na celome svetu.
I ovoga jutra
ta crvena bulka
probudi me smesta.
Istoga trenutka
mrzovolja nesta.
Ne smeta mi više
prašina kraj puta.
Na kuče što drema
više nisam ljuta,
a ni straha nema.
Dok se hoda, setih se,
može da se sneva,
da se bude srećan
što se jutrom budi
i za svaku radost
što novi dan nudi.
28. ožujka 2025.
Bulke pored pruge ~ Zoran M. Jovanović
I KADA SE VOZ PONOVO RAZMAHAO SVOJIM TOČKOVIMA, MALI CRVENI CVJETOVI TRČALI SU ZA NJIM UZ PRUGU, DOK JE PROLAZIO KRAJ MALIH STANICA, VOZ IH NIKADA NIJE MOGAO PRESTIĆI.
ALI TADA, KADA SE PRED NAMA POJAVIO GRAD, ONI SU POČELI DA POSUSTAJU. BILO IH JE SVE MANJE I MANJE. TADA SAM POSLEDNJI PUT MAHNUO RUKOM SVIMA.
"ZBOGOM! ZBOGOM MALE STANICE", rekao sam.
STANICA U GRADU IMALA JE DUGAČKE I OD DIMA CRNE PERONE. SVUDA JE OKOLO BILA POPLOČANA BETONSKIM PLOČICAMA.
NA TIM PERONIMA NIKAD PORED PRUGE NISU MOGLE DA IZRASTU BULKE.
Bulke pored pruge ♥ღ Zoran M. Jovanović
"Kaži jednu riječ na slovo M", rekao mi je učitelj.
"M ... Marija", rekao sam.
"Dobro. A sad ti Marija", dodao je učitelj.
"M ... muž i žena", rekla je ona.
"To su dvije riječi, Marija ", rekao je učitelj.
Đaci su se smijali: "To su dvije riječi.To su dvije riječi".
Kući sam se vraćao sam.
Marija je otišla prije mene. Pokušao sam da idem po šinama. Nisam mogao.
Padao sam poslije svakog drugog koraka.
Kada smo išli zajedno, mogli smo zato jer smo se držali za ruke.
Sigurno ni Marija nje mogla da ide sama po šinama.
Ipak, više bih volio da kraj ne postoji
i da se neprestano putuje.
I da svaki voz zastaje
na malim željezničkim stanicama.
...
Koliko bi bulki moglo da se nabere idući prugom.
nikada više ne bi vraćali.
Ipak, željeznička pruga mora da ima kraj.
Bulke pored pruge ~ Zoran M. Jovanović
KUDA TO PUTUJU, MISLIO SAM, KUDA TO ODLAZE OVI BIJELI PERJASTI OBLACI, KOJI UVIJEK U SEBI KRIJU PO NEKI LIK?
DA LI ZA NJIH POSTOJE STANICE NA KOJIMA ZASTAJU, ILI SE STALNO KREĆU, UVIJEK SPREMNI DA SE PRETVORE U NEKI DRUGI LIK, DA OD SEBE STVORE NEKU DRUGU SLIKU KOJA ĆE POTRAJATI SAMO NA TRENUTAK?
"GAĐAJTE ZELENOG, SVI NA ZELENOG!",
VIKAO BI ONAJ KOJI JE BIO NAJBLIŽI ZELENOM KLIKERU.
I mi smo gađali. A neko je morao da pogodi. I tada su se uloge mijenjale. Na njega je bio red da igra zelenim klikerom. Tako se igra uvijek vrtjela u krug. Klikeri su se presijavali na suncu koje je zalazilo. Izgledao je kao da je u svakom klikeru, unutra u staklu,zatvoreno po jedno malo sunce. Kada bi sunce zašlo, klikeri su ostajali prazni.
Ali, dan traje i poslije sunčevog zalaska, pa su se klikeri i dalje kotrljali.
Bulke pored pruge
Zoran M. Jovanović
27. ožujka 2025.
Dokolice - Dušan Radović
Deca žive slobodno, bez boga, bez svrhe i cilja, slično kao i starci.
Dakle pre i posle saznanja, može se živeti spokojno, bez nade.
Pošto ništa nismo saznali ni dokučili, vratimo se na početak
Tako sam razumeo naknadnu konverzaciju sa decom
Voleo bih kad bi to bilo objašnjenje i za moj rad.
26. ožujka 2025.
ženu koja osjeća preko mjere,
u ženu koja piše…
ona koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja umije da misli
svojom glavom,
onu koja zna ko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe…
najopasnije),
ili onu koja je u stanju da pola sahata gleda neku
sliku,
ili u onu koja ne može živjeti bez…
sjajna, buntovna.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.
Iz pera grčkog reditelja Teodorusa Terzopulosa, a povodom sutrašnjeg Svjetskog dana pozorišta ♥ღϠ₡ღ♥
Njegovа porukа glasi:
Može li pozorište da odgovori na poziv upomoć koje naše doba šalje u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši?
U svijetu robotizovanih života unutar totalitarnog sistema kontrole i represije koji obuhvata svaki aspekt naše stvarnosti?
Da li je pozorištu stalo do ekološkog uništenja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda?
Može li pozorište da postane aktivan dio ekosistema? Pozorište već godinama svjedoči uticaju čovjeka na planetu, ali ne nalazi način da se suoči sa ovim problemom.
Da li je pozorište zabrinuto zbog stanja svijesti koju oblikuje XXI vijek u kom se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, uz pomoć medija i kompanija koje oblikuju mišljenje?
Društvene mreže, koliko god da olakšavaju komunikaciju, postale su alibi za interakciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od Drugog. Sveprisutan osjećaj straha od Drugog, drugačijeg, stranog, dominira našim mislima i djelima.
Može li pozorište da postane radionica u kojoj nastaje suživot različitog, bez ignorisanja traume koja krvari?
Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo Mit.
A riječima Hajnera Milera:
"Mit je gomila, mašina kojoj uvijek može da uključi nove i drugačije mašine.
On prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne rasprši kulturno polje."
A ja bih dodao i polje varvarstva.
Mogu li reflektori pozorišta da osvijetle društvenu traumu, umjesto što obmanjujuće osvjetljavaju samo sebe?
Proljeće je otpočelo s kišom i više liči na jesen
Nadam se, da se neće ponoviti 2014.godina,kada su se iz korita izlile rijeke Bosna, Drina, Sana, Sava, Vrbas i napravile velike poplave.
Licem u lice ( iz ugla pisca )
I tako živ našao sam se ove, 1974. godine, aprila mjeseca, licem u lice sa svojom rodnom kućom u Bosanskom Petrovcu.
...
Licem u lice!
Njeno lice - to je sad jedno bezličje! Ili možda bolje: to je lice samog bezličja!
Iz svega struji i nijemo govori: ovo je nekad bila kuća! Tvoja kuća, dodajem nijemo ja.
Ruševina - šta da ti sad opisujem! Zidine nasute stvrdnutom smjesom opalog maltera, palih greda, palog svega, sa praznim dupljama prozora, prostor koji zgodno dođe nuždama prolaznika.
Pa i sama priroda kao da se nećka da se tu pojavi u vidu bar zova i kopriva. Ne znam(niti me to imalo zanima) čije je to sad zemljište. Možda je i ničije.
Titra oko svega toga, kao jutarnja izmaglica, moje djetinjstvo, od kojeg sam ti u ovoj knjizi "Gromovo đule" ponešto napola usta ispričao.
Gledam prozor sobe u kojoj sam se rodio, da je to ta soba, to znam sigurno, to mi je ne jedanput kazivala mati. Prozor gleda iz prazne duplje u prazno. Kao da gleda za mnom u svijet u koji sam otišao.
Pa potom, u tuzi ili istoj takvoj praznini u duši, spuštam oči preda se: niče sad u meni, i širi se rastući svud oko mene, nešto daleko, plavo i svileno.
I zagledan u to pognut odlazim. Pa me onda nešto opet uspravlja.
a umro je 1978.
24. ožujka 2025.
⚓
Ovo sidro drži ovaj brod na mjestu :
POČECI SVIJETA I ČOVJEČANSTVA
I reče Bog: »Neka bude svjetlost!«
I bi svjetlost.
I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.
Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
Kabare - Putuj Evropo (cela predstava)
Kabare "Putuj Evropo" nastao je 1999. godine pukom slučajnošću.
Trojica glumaca (Nebojša Ljubišić, Nenad Ćirić, Goran Sultanović) u pokušaju da ostanu normalni, u danima dok su "pokloni milosrdnog anđela" padali na Beograd i Srbiju, prave neke večeri u prostoru "Moderne garaže", pre svega zbog sebe i za uži krug prijatelja.
Te priče su se dopale beograđanima i tako je to krenulo.
Ovo je video zapis poslednjeg koncerta originalne postavke kabarea, 250-i svečani koncert u Ateljeu 212.
Ne postoje dva ista koncerta, dve iste priče.
Kabare još uvek traje u drugačijoj postavci, ali to više nikad neće biti ista priča i ta energija.
Autor: Goran Sultanović
Specijalni gosti: Matija Bećković, Mira Banjac, Petar Božović