Petrarka u svom djelu prati svoju ljubavnu istoriju –
od prvog susreta sa Laurom,
pa i poslije njezine smrti.
Kanconijer je i podeljen na dvije cjeline:
1.na život i trenutke
dok je Laura bila živa,
i
2.na Petrarkin život i razmišljanja poslije njezine smrti
(misli koje su bile prouzrokovane tim teškim događajem).
U liku Laure ostvaruje se antički pojam kalokagatije –
spoj spoljašnje i unutrašnje ljepote.
Laura je prikazana kao neko božansko biće sa izvanrednom ljepotom i vrijednostima.
To je bio razlog zbog koga su mnogi proučavaoci Petrarkinog djela smatrali da Laura nije ni postojala.
Laurino postojanje ni do danas nije pouzdano utvrđeno.
Kao što je već rečeno, neki proučavaoci Petrarkinog dela tvrde da Laura u stvarnosti nije ni postojala.
Takve tvrdnje su postojale još u vrijeme dok je Petrarka bio živ i on je to poricao.
Ipak, postoje izvijesne pretpostavke da se iza lika Laure krila
Laura de Noves,
žena koja se 1325. godine udala za grofa Uga de Sada. Svejedno o kojoj Lauri je riječ, bilo da je riječ o Lauri de Noves ili nekoj drugoj ženi,
ona je bila Petrarkina životna inspiracija, nešto što ga je pokrenulo da napiše jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti.
Jedan od najljepših soneta jeste
Sonet broj 61
u kome Petrarka opisuje prvi susret sa voljenom.
Neka je blažen dan, mesec i doba,
Godina, čas i trenut, ono vreme
I lepi onaj kraj i mesto gde me
Zgodiše oka dva, sputaše oba,
Blažene prve patnje koje vežu
U slatkom spoju s ljubavlju mene,
I luk i strele što pogodiše me,
I rane koje do srca mi sežu
Blaženi bili svi glasovi, koje
Uz uzdah i žudnju i suze bez broja
Prosuh, zovući ime Gospe moje;
I blažene sve hartije gde pišem
U slavu njenu, i misao moja
Koja je njena i ničija više…
