Branko Ćopić : Ti si konj ♡

- A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.

- Konj?

- Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: 
samo dobar čovjek može ličiti na konja, 
nikakav drugi.

- Eto ti ga, na! - prostodušno zinu djed.

- Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, 
Dorat, duša od konja. 
Čim ga vidim, a meni srce zaigra:
 evo ga, pljunuti Rade Ćopić! 
Đe si mi, Rade, 
pobratime moj!

Djedu stadoše oči.

- Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.

- Jest, vjere mi - zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio.
 — Iste one čestite Radine oči,
 dušu mu vidiš u njima. 
Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!

Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:

- Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče.
 E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.

Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.

- Pobro, šta ti bi odjednom?

- Još on pita! - okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. 
- Nagrditi čovjeka iz čista mira, 
reći mu da je konj ...

"Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg leta, 
ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom:

- Đede, jesam li ja nalik na konja?

Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži se i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.

- Đede, jesam li?

- Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedno. 
Nijesu još za te taki razgovori ...

Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena."