Makarija ga je,Sivi,svakog jutra sapunom prala, pa je blještao kao zubičasta ograda terase pod čistim nebom. Kad mi je otac umru, cijelu noć je pored kovčega probdio. A majka kad se razboljela ispružio se uz krevet i tako proveo mjesec dana bez hrane i pića...
Jednog dana upadoše u kuću i rekoše da ga je ujeo bijesan pas...Morali su ga odaljiti od ljudi: Odveli su ga na poljanu iza Tvrđave i privezali ga uz stablo naranđže.
Pogled kojim se, osvrnuvši se, oprostio kad su ga iz uličice odvodili i sad mi, kao i onda probija srce.
Taj pogled, kao bljesak zvijezde padalice, nije zgasnuo, on sebe nadživljava bolnom silinom osjećanja...
Kad mi se kakva jasna muka svali na dušu, pred očima mi se kao nezaliječena rana, javi pogled što mi ga je Lord zauvijek u dušu otisnuo. Pogled taj dug je kao staza koja vodi od potoka do Velikog Bora, iz života u vječnost.
Nema komentara:
Objavi komentar