⚓

⚓

 ja se zovem lidija deduš. lidija deduš iskače iz pitanja kao dita von teese iz čaše za martini, mokra od tupila i glupila, a  on joj kaže: volim te takvu kakva si i nikad te neću ostaviti, ni u bolesti te neću ostaviti, ni u ludilu te neću ostaviti, ni na vrhu planine te neću ostaviti,ni u bačvi sa svijećama te neću ostaviti,ni iza sedam gora i sedam mora, ni na krovu ni u rovu, ni za sto života, ni za vrijeme strahota, nikad,nikad, kaže on, ali čekaj, samo, da uronim opet u svoj martini,možda se predomisliš,kaže ona i skače lastu u duboko alkoholno more.

⚓

⚓

⚓

ja se zovem lidija deduš, moj šef je predmet prijepora između mog momka i mene.

 moj momak tvrdi da tu ima nešto.

 ja mu kažem da nema ništa. 

on kaže da to kaže svaka i dodam, da se svaka rimuje sa svraka, kvaka, mraka, nafaka. 

on ne zna šta je nafaka pa kaže da mi je do faka. neka zatvorim iza sebe vrata i pazim da mi u ruci ne ostane kvaka.

⚓

Šta ja radim u svemu tome?

⚓

 

Uživam u zapisima 

"ja se zovem lidija deduš"

I razmišljam kako je autorka fantastično osmislila svoje djelce. 

 

 ⚓

⚓

⚓

ja se zovem lidija deduš, pitali su me neki muškarci je li muškarac mog života fiktivan
lik,
pa ovim putem javno ističem da nije tako i sve muškarce koji bi htjeli da jeste moram razočarati:

nemojte se nadati ljubavi od mene, žao mi je, ostanimo prijatelji.

 međutim, jutros mi je na vađenju krvi rečeno da je, od toga što mi se na lijevoj ruci ne vidi žila,još više zabrinjavajuće što mi žile pucaju, tako da mislim da sam se odmah odljubila, sva ljubav je iz mene otišla, ali sačekajte još do poslijepodneva kad stigne nalaz za koagulaciju.

 ako sve bude ok,možda još otkrijem da sam zaljubljena, ništa ne znam.

⚓

⚓

⚓

 "ja se zovem lidija deduš.  

riskiram da me zbog ovog priznanja svijet u kojem živim proglasi ludom, ali znate šta?  jebe mi se. pjevam i smijem se... pjevam i smijem se, mantraj, lidija, mantaraj!"

...

"ja se zovem lidija deduš.

 kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja  
proglasi ludom, mislim na strah mojih baba
šta će reći svijet."

⚓

⚓

ja se zovem lidija deduš 💛 Lidija Deduš

ja se zovem lidija deduš  i na kraju, iz kojega je sve i započelo, jedino što sigurmo znam je da ništa nisam naučila i da ništa ne znam i ako su jedan plus jedan dva kao što kažu, lidija deduš nije u to sigurna, jer jedno je s ove, a drugo s one strane ogledala,a treća je pobjegla s lanca i ušla u tekst i tamo živi treći život i ne možete je pogledati u oči ni uprijeti u nju prstom, mala apstraktna ženica bez fizičkih svojstava razmnožava se po poljima kao maslačak, obrasta drvo poput bršljana, nema u njoj ništa lijepo, ništa simpatično, samo duboka tuga zbog prolaznosti

 ...

 lidija deduš, ako je sretnete produžite dalje i ne osvrćite se,u njenoj obitelji nitko ne piše poeziju, nitko po sebi ne tetovira simbole... 

reklo bi se za nju, ma to je ona što jede biljke i stavlja nogu za vrat 

...

valjalo bi napumpati gumu na biciklu 

i krenuti opet u brda 

i ne misliti više ni o čemu,

 samo o tome kako zaobići onaj kamen

 na koji ćeš najahati 

razmišljajući o tome kako ga moraš zaobići.

ja se zovem lidija deduš - lidija deduš

 

ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali kada neko umre,plaču kao da ga nikad više neće vidjeti.

ja se zovem lidija deduš - lidija deduš

 

ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi ne vjeruju u znanost. u mom kraju ljudi vjeruju u boga. unatoč tome, u mom kraju ljudi, kad se razbole, idu doktoru. nose mu očišćeno pile, jaja, kavu, bombonijeru i kovertu s novcima. doktor se malo nećka, a onda uzme. kad ozdrave, kažu: bog mi je pomogao.

ja se zovem lidija deduš - lidija deduš

 ja se zovem lidija deduš, a život je sve brži.

uviđam bezobzirnost takvog življenja.

brzo se probudi. brzo ustani. brzo jedi.brzo pričaj. brzo seri.brzo se pojebi. brzo doživi orgazam.

instant - kultura za instant ljude. izvadiš ih iz njihovih teglica, staviš ih u kipuću vodu,promiješaš žlicom, brzo progutaš, ideš dalje.

ja se zovem lidija deduš - lidija deduš

ja se zovem lidija deduš. imam dvije ruke, dvije noge, dva oka, dvije usne,dva uha. samo jedan nos. dvadeset prstiju.dvije sise i dva guzna obraza, i dva obraza. unatoč, svemu tome, ponekad mi kažu da nisam normalna.

ja se zovem lidija deduš - lidija deduš

ja se zovem lidija deduš. idem na posao u ruksaku nosim dva kuhana jaja , avokado i nekoliko mandarina, ispod kožne jakne imam majicu kratkih rukava, i ruksak je od kože, ali, naravno, ništa od toga nije koža, sve je plastika. 

razmišljam o plastici i plastičnoj odjeći. trgovine su pune plastike, nagurani rafovi sa visećom plastikom, gdje god se zavučem, strese me struja od trenja sa plastikom, i cipele su plastične, i paradajz je plastičan, banane su plastične, sir je plastičan, narezan na tanke ploške nalikuje na masu za lemljenje transformatorčića na kompjutersku ploču, jedemo plastiku, obuvamo plastiku,ubija nas statički elektricitet,sedam milijardi ljudi proizvede statičkog elektriciteta dovoljno da polovi zamjene mjesta, ne znam ništa o tome, ni o magnetizmu, ni o izmjeničnoj struji,ali dok hodam zamišljam kako iskre koje proizvede statički elektricitet izgledaju gledano iz svemira, kao male varnice na prskalicama koje smo palili za novu godinu kad smo bili djeca,divno je biti malen, sad se trljamo jedni o druge u tramvajima i autobusima, proizvodimo struju koja nas ne grije i ne osvjetljava, nego tonemo još dublje u mrak betona,asfalta, asdfalta,jkiča i nadasve plastike, aditiva, konzervansa,štetnih spojeva ugljika,silikona, qwerzeva, silikonske opsesije, ne gledamo jedne druge u oči, kao tramvajske trole,iskrimo od trenja,ne usuđujemo se pogledati druge u oči, bojimo se da ćemo tamo vidjeti svoj mrak.

Na svakoj proslavi želimo da stvorimo atmosferu koja će dugo biti upamćena.

 Jedan od najjednostavnijih, a efektnih načina da to postignemo je upotrebom konfeta.

Konfete 

donose radost, sjaj i svečanu atmosferu,
bez obzira da li se radi o rođendanu
ili proslavi
ili bilo kojoj drugoj prilici.

 

O knjigama - Advan Hozić

Svaki dječak  ili djevojčica  još u djetinjstvu počinju da grade svoju budućnost, da prave svoj životni put i zidaju svoju kulu želja i snova. Zato je djetinjstvo starije od starosti.

 Ono je temelj budućeg čovjeka. 

Djetinjstvo uveliko određuje sve one bitne osobine koje čovjek kasnije nosi u sebi i
zauvijek mu daje svoj veliki pečat, kao što su:
humanost, čast, poštenje, druželjublje, marljivost i sve ostalo što krasi čestitog čovjeka.

Knjiga u tom pogledu ima veliku vrijednost.

 Sa knjigom u ruci, sa saznanjima koja se stiču iz knjiga djeca brže rastu, više znaju i mogu da ostvaruju i svoje najveća želje.

Zlatno doba - Advan Hozić

To prisjećanje na dane djetinjstva, to vraćenje djetinjstvu ima neobičnu ljepotu i uvijek je drago kad se javi.

 Odjednom se raskrile  tajanstvena vratanca zaborava, a iz dubine sjećanja na svjetlost pohrle i razigraju se likovi davnašnjih vršnjaka u igrama,  dječaka i djevojčica.

Oživi izgubljeno vrijeme i zablista bogata trpeza minulih događaja, i lijepih i tužnih. Šta od toga odabrati, u koje od tih događaja ponovo uskočiti da bi još jednom sve opet bilo kao nekad?

 Zlatno doba! 

U duši svakog od nas glasaju se odjeci davnih dana djetinjstva, natopljenim istinskim i snažnim uzbuđenjem, strepnjom, ljubavlju,  poletom i uzvišenom vjerom u dobro.

U djetinjstvu - Advan Hozić

U djetinjstvu se svakog dana događa nešto novo. Kad se na isteku djetinjstva sve sabere, sakupile bi se hiljadu igara, bezbroj veselja, strahova, plakanja, nepravdi i prijekora, pa batina, modrica, rana bolesti, dragih susreta, darova i svega drugog, ali u riznici sjećanja zadrži se samo ponešto od toga.

 To se onda čuva kao najveža dragocjenost, a iznosi se u obliku priče samo u rijetkim prilikama. I  tek tad se čovjek začudi kako je nešto zapamtio. 

Čak i sasvim nevažno, zanemarljivo, a kako je nešto drugo zaboravio, važnije i značajnije, iako je možda trebalo da bude obratno. 

U djetinjstvu se zapravo i ne može odlučivati šta će se ostaviti za pamćenje. 

To će učiniti vrijeme, koje igre i sve druge dogodovštine prosijava kroz svoje sitno sito.