ja se zovem lidija deduš i na kraju, iz kojega je sve i započelo, jedino što sigurmo znam je da ništa nisam naučila i da ništa ne znam i ako su jedan plus jedan dva kao što kažu, lidija deduš nije u to sigurna, jer jedno je s ove, a drugo s one strane ogledala,a treća je pobjegla s lanca i ušla u tekst i tamo živi treći život i ne možete je pogledati u oči ni uprijeti u nju prstom, mala apstraktna ženica bez fizičkih svojstava razmnožava se po poljima kao maslačak, obrasta drvo poput bršljana, nema u njoj ništa lijepo, ništa simpatično, samo duboka tuga zbog prolaznosti
...
lidija deduš, ako je sretnete produžite dalje i ne osvrćite se,u njenoj obitelji nitko ne piše poeziju, nitko po sebi ne tetovira simbole...
reklo bi se za nju, ma to je ona što jede biljke i stavlja nogu za vrat
...
valjalo bi napumpati gumu na biciklu
i krenuti opet u brda
i ne misliti više ni o čemu,
samo o tome kako zaobići onaj kamen
na koji ćeš najahati
razmišljajući o tome kako ga moraš zaobići.
Nema komentara:
Objavi komentar