ja se zovem lidija deduš. idem na posao u ruksaku nosim dva kuhana jaja , avokado i nekoliko mandarina, ispod kožne jakne imam majicu kratkih rukava, i ruksak je od kože, ali, naravno, ništa od toga nije koža, sve je plastika.
razmišljam o plastici i plastičnoj odjeći. trgovine su pune plastike, nagurani rafovi sa visećom plastikom, gdje god se zavučem, strese me struja od trenja sa plastikom, i cipele su plastične, i paradajz je plastičan, banane su plastične, sir je plastičan, narezan na tanke ploške nalikuje na masu za lemljenje transformatorčića na kompjutersku ploču, jedemo plastiku, obuvamo plastiku,ubija nas statički elektricitet,sedam milijardi ljudi proizvede statičkog elektriciteta dovoljno da polovi zamjene mjesta, ne znam ništa o tome, ni o magnetizmu, ni o izmjeničnoj struji,ali dok hodam zamišljam kako iskre koje proizvede statički elektricitet izgledaju gledano iz svemira, kao male varnice na prskalicama koje smo palili za novu godinu kad smo bili djeca,divno je biti malen, sad se trljamo jedni o druge u tramvajima i autobusima, proizvodimo struju koja nas ne grije i ne osvjetljava, nego tonemo još dublje u mrak betona,asfalta, asdfalta,jkiča i nadasve plastike, aditiva, konzervansa,štetnih spojeva ugljika,silikona, qwerzeva, silikonske opsesije, ne gledamo jedne druge u oči, kao tramvajske trole,iskrimo od trenja,ne usuđujemo se pogledati druge u oči, bojimo se da ćemo tamo vidjeti svoj mrak.
Nema komentara:
Objavi komentar