Sjećanja u noći naviru polako.
Tišinu reže zvuk željezničke rampe.
Posljednji list, na najdražem stablu,
treperi u svjetlu ulične lampe.
Zadnjom snagom drži se uplašen,
nespreman za slobodni pad.
Života kraj uslijedit će brzo,
povjetarcu hladnom preda li se sad.
Doživjeti svu ljepotu leta
o kojoj zbore "letači" na tlu,
zaplesati iznad krovova crvenih
ili pahulje snježne dočekati tu?
Zadnji propupao i zadnji izlistao,
izmolivši od Sunca milovanja sva,
zar sada će krenuti putem drugih
ili smjelo zadržat će svoje ja?
Odvažnost možda i nije na cijeni,
a posebnost svaka svijetu je iritantna.
Usprkos svemu on pahulju poljubit će
jer u životu je važno biti konstanta.
Nema komentara:
Objavi komentar