Dolazimo na njih da
nas otprave tamo gdje smo namjeravali otići,
a oni nas posjete na sva ona druga mjesta
na koja otići nećemo.
Na kolodvoru
su uvijek neke usne koje nas poljube požudno da nam ostave okus svega što propuštamo:
svih vlakova u koje nećemo ući,
života koja nećemo živjeti,
tijela uz koja se nećemo probuditi,
posteljina koje nećemo zgužvati,
papuča u koje nećemo udjenuti svoja smrznuta stopala,
ljubavnih poruka koje nećemo napisati
i
pričvrstiti ih na hladnjaku
magnetićem iz Rijeke, Stockhloma, Lausanne ili Beograda.
Kolodvorske usne nam, ne izgovarajući ništa, kažu:
ovako bi moglo biti.
I bit će. Ali bez nas.
Fafarikul
Đurđica Čilić
Nema komentara:
Objavi komentar