Rabindranat Tagore

Tužne su ispitivačke oči tvoje.

One bi da smisao moj dokuče
kao što bi mjesec da izmjeri more.

Razotkrio sam život svoj pred tvojim očima 
s kraja na kraj, 
i ništa ne ostade ni skriveno ni prešućeno.

I upravo me zato ne poznaješ.

Da je to barem dragulj, 
mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadića i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.

Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak,
otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.

Ali, to je srce, ljubljena moja. 
Gdje li su njegova zala i dno njegovo?

Ti ne poznaješ granica ovomu kraljevstvu,
 pa ipak si kraljica njegova.

Da dođe samo časak radosti, 
on bi se u lagani osmijeh rascvao, 
i ti bi ga začas mogla vidjeti i pročitati.

Da bude samo bol, 
razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez riječi odrazila nutarnja tajna.

Ali, to je ljubav, 
ljubljena moja.

Njena je radost i njena bol bezgranična, 
i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.

Blizu ti je kao i sam život tvoj,
 ali je nikada 
ne možeš sasvim upoznati.