Vesna Parun

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. 
I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. 
A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.